Ako vaše dijete muca, već mu je teško i zato mu nemojte još više otežavati!

Dijete želi da ga umirite, da mu svojim ponašanjem pokažete kako je mucanje nešto prirodno, nešto čega se ne treba stiditi. Njemu treba razumijevanje, a ne strogost

Mucanje se događa kada se prekida normalan tok govora. Znači, kada vaše dijete stekne naviku da produžuje glasove, kad gubi dah usred rečenice, kad ne može izgovoriti neke glasove ili kad ponavlja prvi glas, riječi ili dio rečenice, može se reći da ono muca. To se najčešće događa u životnoj dobi između tri i šest godina.

Kad djeca počinju govoriti kao odrasli, događaju se važne promjene. To je složen i težak razvoj. Djeca mogu ponavljati riječi i često govoriti “ovaj” ili “eeee”, ali to je sasvim normalno u toj fazi razvoja. Tek kada takvo ponašanje postane navika, kad se pojave i druge i druge smetnje (npr. grčenje lica), kad dijete počne osjećati strah zbog teškoća u govoru – drugim riječima kad govor postane muka za dijete – onda počnite razmišljati o tome da vaše dijete možda muca. Onsda je vrijeme da razmišljate o lijeku.

Kao prvo, nemojte kriviti sebe. Vi niste krivi što vam dijete muca. Neka djeca vjerovatno naslijede mucanje. U zapadnom svijetu udio djece koja mucaju je stalno isti (4%), a to se može objasniti time da je mucanje u genima. Ako je to istina, “gen za mucanje” se pojavljuje kad se razvijaju dvije polutke mozga.

To bi odmah objasnilo i zašto je odnos spolova u mucanju jednak kao u drugim teškoćama prilikom učenja, kao što su disleksija (problemi s čitanjem) i disgrafija (problemi s pisanjem). Naime, u svim tim slučajevima, dječaci su četiri puta brojniji od djevojčica. Općenito, za sada je nemoguće izdvojiti samo jedan uzrok mucanja, jer mucanje zavisi i od okoline djeteta.

Pokušajte zamisliti šta vaše dijete osjeća kad muca, uživite se u njega. Kako biste se vi osjećali. kakvu biste reakciju očekivali od drugih?

Prije nego se odlučite za bilo čiju pomoć, na vama je da dođete do jasnog i tačnog odgovora na samo jedno pitanje: “Bori li se moje dijete očajnički protiv nečega što ne može kontrolirati?”. Ako je odgovor “da”, potrebna vam je pomoć stručnjaka.

Uvijek je moguće da dijete “preraste” mucanje samo od sebe, ali nije dobro rizikovati. Mnogi pedijatri će vam reći: “Ma nema veze, ionako će proći samo od sebe.” Možda je nekada i bilo tako. Ali danas znamo da treba pomoći djetetu koje se muči. Profesionalac može raditi s vašim djetetom, a može i vama dati savjete kako da stvorite pozitivan odnos koji će pomoći djetetu da da razvije tečan govor.

Kao prvo gledajte šta se događa u vašem domu. kakav je odnos između vas i vašeg djeteta?

Vaše dijete nešto govori i počinje zamuckivati. Vi kažete nešto kao “uspori”. Dijete bi moglo reagirati na dva načina; moglo bi pomisliti da mu dajete savjet da se lakše izrazi ili bi se moglo osjetiti odbačenim, kao da vam je važan samo način kako govori.

Šta ste htjeli reći? Jeste li htjeli pomoći? Ili vam je zasmetalo njegovo mucanje? Morate ispitati svoje osjećaje da razumijete svoje reakcije. Možda niste nikada djetetu rekli da uspori, ali su vas odale druge riječi ili govor tijela (na primjer, napeto lice), pa je dijete osjetilo da mucanje nije u redu.

Dobro je ako želite da vaše dijete govori sporije, ali to ćete bolje postići tako da se vi prilagodite njemu, da vi usporite svoj govor. Dijete će uvijek prije oponašati ono što radite nego slušati smisao vaših riječi.

Dobra je metoda da vodite dnevnik i zapisujete u kakvim situacijama vaše dijete muca, kako drugi ljudi reagiraju na njegovo mucanje, te kako to pogađa dijete. Postoje li razlike u mucanju u raznim situacijama? Takav dnevnik će vam otkriti mnogo o vašem djetetu i čitavoj porodici.

Nema brzih rezultata. Mucanje je vrlo teško ispraviti. Najvažnije je da prirodno i otvoreno razgovarate s djetetom. Razgovarajte i o mucanju. Dijete nije glupo – ako izbjegavate tu temu, ono će to primijetiti i pomisliti da je mucanje nešto zlo i sramotno. Morate shvatiti da je mucanje jedan dio te osobe, kao i hiljade drugih osobina, dobrih ili loših. Erik Fromm je rekao:

“Najviše se stidimo kada osjećamo da nismo svoji; najviše smo sretni i zadovoljni kad mislimo, osjećamo i kažemo šta jesmo!

Zato neka i vaše dijete bude sretno, čak i kada mu nisu od koristi brojne stručne ili alternativne metode.

            Traume iz djetinjstva

Evo kako jedan čovjek koji i danas muca opisuje svoje djetinjstvo:

“Dok su druga djeca kod kuće rado pričala kako su provela dan u školi, meni je to bila trauma. Nisam se mogao izraziti, stalno sam se borio s riječima. U školi sam se bojao postaviti bilo koje pitanje, čak mi je bilo teško javiti se na prozivci.

Neka djeca su me ismijavala. Kod kuće nisam mogao tražiti ono što mi je trebalo. Dobio bih narandžu kad sam želio bananu, jer moji roditelji nisu imali strpljenja da čekaju dok završim rečenicu. vani, u menzi, na igralištu, uvijek sam morao tražiti od drugih da govore umjesto mene.

Sve je to samo povećavalo moje brige zbog mucanja. I danas se često pitam imam li išta pametno za reći. zar neću nikada progovoriti u svoje ime? zar neću nikada izraziti samoga sebe? (aura.ba)

 

 

 

Komentari

komentara