Ferid Hasić o logorskim danima u Hrvatskoj, samo zato što je bio Bošnjak: “Otok mladosti” na Obonjanu – “Otok žalosti i patnje”

Ovo je istinito svjedočenje o logoru Obonjan u Hrvatskoj 1994. godine, u kojem je, prema Feridovom svjedočenju, bilo oko 350 Bošnjaka i pedesetak Srba. Bolna, potresna i uzbudljiva priča Ferida Hasića, u kojoj se sudbina i Bog potrudili da ovaj čovjek godinama putuje tankom linijom između života i smrti. On vjeruje da su mu hamajlija i hair – dova jednog starog kakanjskog hodže, koju mu je napravio kao šesnaestogodišnjaku, a koju su uništili i zapalili upravnici logora Obonjan, na Otoku mladosti u Hrvatskoj 1994. godine, spasili život.

I ako već na izmaku snaga, umoran od straha i neizvjesnosti, željan majčinskog zagrljaja i doma, tog 23. decembra 1994. godine, Ferid Hasić je na svom putu povratka u rodni kraj, pedesetak metara prije “linije razgraničenja “ između HVO- a i Armije BiH u Kamenskom, odlučio upustiti se u razgovor sa još jednim neznancem, koji je u toj prohladnoj, prazničnoj noći za katolike, bio za njega još jedna opasnost. Neznanac je pjevao iz sveg glasa, na sred ceste “Evo zore, evo bijela dana”, a zatim “ Bosno moja divna mila…”

Bratimljenje logoraša

Pritisnut strahom od svakog sljedećeg koraka i susreta sa neznancem, do kojeg je moralo doći, uspio ga je pozdraviti, ali nije uspio nastaviti put do slobodne teritorije. Nikada mu, kaže, u životu nije bila sloboda tako blizu, a tako daleko. Neznanac ga je zaustavio i ponudio mu flašu konjaka.
“Nazdravi prijatelju mojoj slobodi! Ovo moramo proslaviti – govorio je!

Dok je nepoznatog muškarca posmatrao razrogačenih očiju, Ferid je osjetio knedlu u grlu. Drhtavim rukama je prihvatio flašu i nazdravio. Smogao je snage i upitao:

“ A čemu nazdravljamo?!”

“Danas su me Muslimani pustili iz logora u Bugojnu. Osam mjeseci su me držali zarobljenog. Mislio sam da nikada neću izaći živ, a evo Bog dade na Božić, da se radujem!

Ferid se trgnuo na te riječi i prekinuo neznanca:

“I mene su danas Hrvati pustili iz logora. I ja sam mislio da nikada neću vidjeti slobodu. I mene je Bog sačuvao…

Zagrljaj braće po sudbini u sekundi je raspršio sve Feridove sumnje i strahove. Neznanac ponovo nazdravlja, nudi Hasiću da ostane s njim do zore, a zatim odu kod njegove rodbine u Tomislavgrad, koja je protjerana iz okoline Bugojna, odmori se, najede i sutra “ za bijela dana“ krene svojoj kući.

“Ti si moj brat!- govorio je.

“Brate, skoro četiri godine nisam bio kod kuće. Ne znam ništa ni za majku, ni za brata, ni za koga od familije. Već su me, vjerujem, prežalili. Posljednji put smo se čuli, kad je stao rat u Hrtvatskoj, kad sam se vratio iz Hrvatske vojske – odgovorio je Ferid.

Istina sa Otoka mladosti

Još su neko vrijeme razgovarali, evocirali uspomene, otvarali dušu jedan drugome. Mislili su da će im se srca raspući od bola slušajući potresne priče iz logora na obje strane.

“Volio bih tog čovjeka danas sresti. Ni ime mu nisam zapamtio, ali nikada ga neću izbrisati iz sjećanja, niti ću zaboraviti taj susret u Kamenskom – ispričao je za “Auru” Ferid Hasić, koji je odlučio da progovori za javnost o svome zarobljeničkom životu u logoru Obonjan na Otoku mladosti u Hrvatskoj, gdje je proveo nešto više od jedanaest mjeseci. Na taj korak se odlučio jer su ga poniženja i nepravde u mirnodropskim vremenima, kao branitelja Hrvatske i BiH, dovele gotovo do prosjačkog štapa.

“U Hrvatskoj kriju da je ovaj logor postojao, a u BiH mi traže najmanje dvije godine “ratnog staža” da bih ostvario bilo kakvu pomoć, bar za nabavku knjiga mojim sinovima. Niko mi ne priznaje vrijeme provedeno u logoru, niti sudjelovanje u domovinskom ratu u Hrtvatskoj – sa dosta gorčine priča ovaj pedesetogodišnjak.

Danas, kada o svemu razmišlja, ne može da shvati kako se život tako oholo poigrao s njim. Vjerovao je da je najsretniji čovjek na svijetu , a prekasno je shvatio da je sve to bila prevara. Zbog toga se i danas budi noću u znoju, u strahu, u mori… Medicinski stručnjaci kažu da je riječ o postratnom sindromu, duhovni iscjelitelji i parapsiholozi da je riječ o sihiru, ogrami i negativnoj energiji. Veliko breme nosi na duši.

Kažu da su Feridove ruke bile zlatne, znale su sve uraditi. U bivšoj državi nije mu bilo ravnog elektrotehničara. Koliko je bio cijenjen i uspješan, možda najbolje kazuje podatak sa su ga sa Visa, gdje je otišao na odsluženje vojnog roka, naredbom “iz vrha” poslali u Kakanj da bi otklonio kvar na instalacijama u tamošnjim rudnicima.

Kao takav stručnjak od polovine osamdesetih godina dobijao je poslove u najvećim firmama u BiH, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Godine 1986. u Šibeniku se skrasio, kako kaže, na duže vrijeme. Tamo su ga posebno nagrađivali, obezbijedili mu dobar status, zavoljeli ga kao Ferida Bosanca.

“Gotovo osam godina sam živio i radio u Hrvatskoj kao prijavljeni radnik i građanin Hrvatske. S prvim počecima rata u Hrvatskoj uzeo sam pušku i uključio se u domovinski rat. Bio sam pripadnik Zadarsko – Biogradske brigade, a potom 113. Šibenske pukovnije – priča Ferid.

Ostalo je zabilježno da je sa svojom grupom Ferid izveo prvu diverzantsku akciju duboko u neprijateljskoj teritoriji, u šibenskom zaleđu. Nakon toga je i javno pohvaljivan. Kada je započeo rat u BiH odlučio je da ne napušta posao u Hrvatskoj. Međutim, nakon ratnih sukoba između HVO- a i Armije BiH, raspoloženje tamošnjih vlasti prema Feridu se mijenja. Odmah poslije novogodišnjih praznika, četvrtog januara 1994. godine u sred bijela dana hapse ga tamošnje vlasti i odvode na Otok mladosti, u to vrijeme za javnost predstavljan kao – Sabirni i izbjeglički centar Obonjan.(AURA/Ekrem Milić)
NASTAVAK PROČITAJTE POD NASLOVOM: TJERALI SU NAS NA LJETNIM TEMPERATURAMA DA PIJEMO SLANU VODU!

Komentari

komentara