Grob sestre Luke sa sarajevske Betanije kao svetište: Kako je Kemo Čivkić dobio posao u Koševskoj bolnici!?

Pročitajte pismo Rabije Mulabdić iz sarajeva, koja je 5. aprila 1986. Godine dala pismenu izjavu o svemu onome što je doživjela na grobu sestre Luke. Izjava pje sačuvana u knjizi „Sestra Luka 1861 – 1890“. Kako se zemlja s grobnog huma nadigla do visine 30 cm Grob sestre Luke na sarajevskoj Betaniji leži 127 godina. Veličinom i izgledom se razlikuje od preostalih sedamdesetak grobova časnih sestara pokopanih u groblju. Davne 1947. godine sa ukopima na Betaniji se prestalo, a groblje časnih sestara nastavljaju posjećivati mnogi. Ponajviše zbog s. Luke.  Ovaj grob, prema vjetovanju ima iscjeliteljske moći. O tome postoje brojna svjedočenja. Neka ćemo prenijeti:

Pisma i drugi materijalni dokazi koji svjedoče o ispunjavanju želja onih koji idu na grob sestre Luke sačuvana su do danas. Tako, u izjavi Rabije Mulabdić od 5. aprila 1986. godine, stoji poduže pismo. Objavljujemo samo neke njegove djelove:

„Ja, niže potpisana Rabija Hadžić udana Mulabdić pod zakletvom izjavljujem sljedeće o svom pohađanju groba s. Luke na Betaniji i svojim molitvama na njezinom grobu. Rođena sam 1916. u Zenici u religijoznoj muslimanskoj obitelji koja je živjela u Sarajevu. Naša kuća nalazi se u Bistrik-Mederesi br. 11 a u istoj ulici stanovala je moja prijateljica Latifa Orman, samo na broju 15.

Jednog dana, prije oko 15 godina, Latifa mi je povjerila svoju kućnu nevolju. Imala je iz prvog braka sina koji se zove Kemo Cvikić i bio je mladić bez posla, a niko u kući nije bio u radnom odnosu. Tad smo stupile u kontakt s našim prijateljicama Fatimom Alajbegović i Vukicom U.

Fatima je bila muslimanka a Vikica katolkinja. Na dan kada katolici slave svetog Antu, krenule smo bose, prošle smo bose kraj hotela „Evropa“, prešle smo Titovu ulicu, te kraj bolnice Koševo otišle na Betaniju. Kada smo ulazile u groblje, Latifa mi je šapnula, da ne čuje Vikica:

„Šta me vodiš u vlaško grobolje?“

Nakon nekoliko minuta došle smo do groba sestre Luke na kojem je jedino bio drveni križ, dok je ograda groblja bila srušena kao i križevi na drugim grobovima sestara. Vikica je na koljenima obišla grob tri puta i molila katoličke molitve.

Fatima i ja smo izmolile, odnosno proučile „Elham“. Kada je Latifa trebala svoju molitvu pokloniti na čast sestre Luke, tri puta se nadigla zemlja s grobnog huma do visine 30 cm.  Fatima je pri tome počela drhtati i više nije mogla izgovarati svoju molitvu. Nas tri smo u to vrijeme stajale pored nje i sve smo to vidjele, ali nismo smjele progovoriti ni riječi.

Latifa se ubrzo digla i krenule smo kući. Na putu ništa nismo govorile a ja sam u sebi zaključila da se to dogodilo kao prijekor što je izgovorila jednu ružnu rečenicu protiv katoličkog groblja.

Sutradan, oko pet ujutro, pozvala me Latifa i rekla kako je svunoć sanjala sestru Luku. Ja sam joj razjasnila da je teško orgiješila onom rečenicom pri ulazu u grobolje i pristala sam da ponovo odemo na grob sestre Luke.

Ovaj put smo našle Luciju Primorac i Reziku Huml, obje katolkinje, da nam čine društvo. One su s nama išle prvi puta, a drugi i treći puta išle smo ja i Latifa same. Obavile smo istu molitvu na gobu sestre Luke.

Par dana nakon našeg ponovnog odlaska na grob sestre Luke, Kemo Cvikić primljen je na probni rad u bolnici Koševo, na petom odjeljenju, na kapiji, a kasnije je i tu ostao za stalno. Latifa i ja bile smo uvjerene da je Kemo dobio posao radi naše molitve na grobu sestre Luke. 

 Još zanimljivosti o grobu sestre Luke:

Nezaposleni mole za posao, zaljubljeni,

za sretnu vezu, bolesni za zdravlje

Na grob sestre Luke u sarajevskom groblju Betanija dolaze ljudi različitih konfesija i traže lijeka za razna oboljenja, mole za sreću, ljubav, posao – riječi su kojima nas je dočekala sestra Kristijana, predstojnica kuće Družbe Kćeri Božije ljubavi u Sarajevu.

Ljudi već cijelo jedno stoljeće, kaže ona, na Lukinom grobu pale svijeće, ostavljaju ceduljice i poklone i time mole sestru Luku da se kod Boga izmoli za ispunjenje njihovih želja.

„Postoje mnogobrojni pisani dokazi koji govore o tome – dodaje sestra Kristijana.

 Nerijetki su i iscjelitelji koji svoje pacijente upućuju na ovaj grob i savjetuju da mole za rješenje problema. Ili onih koji zajedno sa oboljelima idu na ovo mjesto i izvode molitve i rituale za ozdravljenje.

Lukin grob na sarajevskoj Betaniji leži 127 godina. Veličinom i izgledom se razlikuje od preostalih sedamdesetak grobova časnih sestara pokopanih u groblju. Davne 1947. godine sa ukopima na Betaniji se prestalo, a groblje časnih sestara nastavljaju posjećivati mnogi. Ponajviše zbog s. Luke. Mirno i tiho mjesto, okruženo livadama, pored kojeg prolazi makadamski put, ne ukazuje da se radi o mističnom mjestu. Međutim!

„Hvala za ozdravljenje pluća  – napisala je na komadiću papira izvjesna Slavica 1935. godine čija se ceduljica u kući Družbe Kćeri Božije ljubavi u Sarajevu i danas čuva.

„Hvala za ozdravljenje grla – riječi su onoga ko se potpisa inicijalima G. Š. 1930. godine.

„Ovo su samo neke od ceduljica s natpisima koje su pronađene na grobu sestre Luke. Takve stvari nalazimo i danas, skoro svaki put kada posjetimo našu Luku. Brojni su slučajevi iscjeljenja. Nerijetko se mogu zateči i studenti koji mole za ispite, djevojke za sreću u ljubavi… – kaže sestra Kristijana.

Sestra Luka, može se pročitati u maloj i rijetkoj knjizi „Sestra Luka 1861 – 1890“, rođena je u Austriji 9. januara 1861. godine, u pokrajini Koruškoj u malom mjestu Lindhof kao Elizabeta Liengitz. Njezin otac Gregor i majka Ane bili su poljoprivrednici. Osim nje, poljoprivrednici Liengitz imali su još šestero djece, ali je Elizabeta bila najstarija. Kada je napunila 22 godine, u njoj se javila želja da svoj život posveti Bogu. Njezina porodica bila je počašćena što je Bog baš iz njihove porodice izabrao svoju službenicu pa se Elizabet nepokolebljivo odazvala Božijem pozivu. Došla je u carski grad Beč i stupila u Kuću maticu družbe Kćeri Božije Ljubavi. Bilo je to na blagdan Svih svetih 1. 11. 1881. godine.

Umjesto Elizabet dobila je ima sestra Luka. U avgustu 1883. godine položila je prve svete zavjete a samo dva dana kasnije, po odredbi poglavara doputovala je u Sarajevo.

„U Zavodu sv. Josip preuzela je službu vratarice, koju je vršila više od šest godina. Kako u to vrijeme nije bilo struje, telefona, zvona i sl., taj posao za jednu ženu bio je jako težak. Sestra Luka je usmeno prenosila poruke ili naloge stranaka. Dnevno se od porte do prvog ili drugog sprata pela i do stotinu puta. Pisma koja su ostala iza nje, svjedoče da je sestri Luki poseban problem predstavljalo to što je često saobraćala između stranaka i predstojnice u Zavodu sv. Josip, sestre M. Augustin D’ Armalle, vrlo sposobne i radne sestre. Ona je od sestre Luke tražila da radi bez greške, pa kada bi ova pogriješila, dobila bi teške ukore – priča s. Kristijana i nastavlja:

„Jedne večeri, kada više nikoga nije bilo u kućnoj kapelici sestra Luka, vrlo žalosna, potužila se pred kipom Srca Isusova (taj kip je i danas smješten u ulaznom dijelu crkve kraljice sv. Krunice na Banjskom brijegu u Sarajevu), da će napustiti samostan i vratiti se roditeljima. Srce Isusovo tad je progovorilo da se strpi i da će uskoro biti usrećena. Poslušala je….

Sestra Luka od tada je radila neumorno. Trpjela je i žrtvovala se za siromahe. Mirno je podnosila sve neugodnosti. Izgarala je kao žrtva za Boga i bližnjega. Trpljenje je u tančine izbrusilo dragulj njene duše. Uz svoju, ionako tešku službu vratarice sama je sebi nametnula pravi pokornički život: spavala je na dasci, odricala se hrane u korist siromašnih, trpjela je studen. Sarajevske zime su tada bile veoma duge i oštre pa se i to odrazilo na zdravlje sestre Luke.

„Te godine, 30. ožujka 1890. godine, bila je nedjelja Cvjetnica liturgijski spomen-dan Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem uoči njegove muke i smrti, navršila je tačno 29 godina i dva i pol mjeseca. Umrla je od upale pluća koja je prerasla u tuberkulozu. Ukopana je u sestrinskom grobolju na Betaniji – kaže sestra Kristijana.

Od tada, vjernici su počeli posjećivti njen grob. Rijetki su oni koji su javno htjeli progovoriti ili zapisati o događajima koji su uslijedili nakon njihovih posjeta i molitvi. Ipak, nešto od toga je i zabilježeno. Sestra Kristijana tvrdi da se molitve na grobu sestre Luke doista uslišavaju, ali postoji mnogo skeptičnog svijeta. Ali, onima koji imaju problema i vjernici su, poručuje da posjete grob s. Luke i zamole za pomoć.

„Obavila sam deveticu svetoj s. Luki i sretno sam dopremila hranu u Samostan u Tuzli – 1942. zabilježeno je od osobe s inicijalima E. Š., čija se ceduljica također čuva u  kući Družbe Kćeri Božije ljubavi u Sarajevu. (aura.ba/A.H.)

 

 

Na Lukinom grobu ljudi pale svijeće, ostavljaju ceduljice i poklone i time mole sestru Luku da se kod Boga izmoli za ispunjenje njihovih želja.

 

 

Komentari

komentara