“Jednonoga spila” – stijena nesvakidašnjeg oblika podno Treskavice krenula prema Konjicu!

Meho Pozder iz sela Donje Luko prisjeća se kako su u njegovom djetinjstvu čobani, koji su ispasali stoku na prostorima Krabnice, Pridvorca, Piskavice i Vina, donosili u selo uznemirujući glas kako se „jednonoga spila stopu po stopu približava selu, te kako šetnja kamena ne sluti na dobro…“

Jednonoga spila – Konjic

Na području konjičkog sela Donje Luko, na južnoj strani Treskavice na putu prema Bjelimićima, tamo gdje je ova vrletna planina jednom nogom zagazila u Neretvu, nalazi se stijena koja nesvakidašnjim oblikom nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ova „jednonoga spila“, visoka oko pet metara, u podnožju debljine jedan metar, a na vrhu površine veće od dva kvadratna metra, oblikom podsjeća na zalutalog zmaja koji čeka svoj kraj.

U davna vremena, kada su sela Gornje i Donje Luko naseljavale brojne porodice Vilića, Pozdera, Kukinića, Haseta, Neretlića, Imamovića, u dokolici, o „kemenom čudovištu“ raspredale su se razne priče, među kojima su neke omotane velom mistike.

Jedan od rijetkih povratnika u Donje Luko, Meho Pozder, prisjeća se za “aura.ba” kako su u njegovom djetinjstvu čobani, koji su ispasali stoku na prostorima Krabnice, Pridvorca, Piskavice i Vina, donosili u selo uznemirujući glas kako se „jednonoga spila stopu po stopu približava selu, te kako šetnja kamena ne sluti na dobro…“

“Svako je svojom stopom mjerio razdaljinu jednonoge spile od matične stijene, a kako stope nisu iste, tako su i priče uveličavane ili umanjivane – veli u šali Meho i dodaje kako su ovoj stijeni davali imena onako kako su je vidjeli i doživljavali.

Prema kazivanju Mehe Pozdera, odlaskom ljudi iz ovih krajeva mnogo toga je prepušteno zaboravu.

“Polahko u zaborav pada i ovaj prirodni fenomen, kojeg rijetko ko obiđe. Glava čudovišta je doskora bila veća, ali se kamen okrunio, a to znamo samo mi, starasjedioci. Možda i to kazuje da i kamen žali za čovjekom koji je napustio ovaj kraj u kome je nekada bilo puno života – kaže za “aura.ba” ovaj dobroćudni mještanin i prisjeća se da su stari pominjali legendu koja je slična onoj koja se vezuje za zabjelašničko selo Umoljani. Po toj legendi molitva je okamenila aždahu koja je izronila iz kanjona Rakitnice i krenula da pomori selo i stoku.

“Može biti da se to desilo i ovdje. Neretva i Rakitnica nije daleko, a nisu daleko ni Umoljani ni Lukomir, a ovo se zove Donje Luko. Može biti da se tako desilo i ovoj jednonogoj aždahi koja se okamenila tu gdje je zastala – veli Meho, prvi rođak Ismeta Pozdera autora fotografija kamenog čudovišta.

Grom neće u okruglo!

U okruženju sela postoje tri pećine: Okrugla, Medova i Gozdova pećina. Najmanja je Okrugla, ali i najinteresantnija. Ime je dobila po svom obliku, a kako se nalazi na putu za Brda, služila je prolaznicima kao sklonište od kiše i nevremena. Vjeruje se kako je gromovi u širokom luku zaobilaze, te otud i uzrečica kako „grom neće u okruglo“. (aura.ba/Mustafa SMAJLOVIĆ 

Komentari

komentara