Kako su Muhamed Beširević i Tahir Jašarević vratili dušu rodnom selu Dubovo? Sa nama su se u selo vratili izvori, ptice i srne

Neorano je poorano, nikli su novi voćnjaci i mnogo toga drugog je urađeno da neki prosto nisu mogli vjerovati da su to uradila dva čovjeka –kažu naši sagovornici

Dženetska ljepota Dubovo

U pitomu dolinu, podno Gostilj planine koja čini prirodnu granicu naše domovine sa Srbijom, zavuklo se selo Dubovo do rata jedno od najljepših sela u Višegradskoj župi. Danas selo selom čine samo dvije kuće, Muhameda Beširevića  i Tahira Jašarevića. Ovi vrijedni Dubovci suizgradnjom kuća vratili dušu selu iz koga su morali otići u vihoru rata. Čim su se stvorili uslovi da nešto urade za svoj zvičaj, zaslukali su rukave. Kazuju:

– Kada smo došli ovamo, u ovu Božiju ljepotu, čekala nas je pustahija. Ni ptice nisu pjevale, ni potok nije žuborio. Danas u Dubovu izvori klobučaju, Dubovski potok žubori, ptice cvrkuću, a navarte i plemenite srne i srndači.

 „Carski“ put

Po Muhamedovom i Tahirovom kazivanju, nakon niza godina izbivanja, nisu mogli prepoznati kamo su temelji njihovih rodnih kuća. Tahir se prisjeća da jedva pronašaao put do mezarja.

– Prvo smo, kao što je red prokrčili put do nišana do naših predaka, a potom je uslijedila velika akcija uređenja sela. Danas je to dugačija slika. Neorano je poorano, nikli su novi voćnjaci i mnogo toga drugog je urađeno da neki prosto nisu mogli vjerovati da su to uradila dva čovjeka  – kaže Muhamed i dodaje:

– Sve je to osokolio naše komšije da su i oni priskočili da bi dali svoj doprinos. Zajedno smo napravili carski put!

Tahir: Ovdje je moj rahatluk

Ostvaren san

Tahir, zagledan u svoj omiljeni šumski prijevoj zvani Trlica, uz smješak zadovoljstva kazuje kako je njegov san ostvaren, da kroz prozor svoga doma ponovo gleda ovaj živopisni krajolik u kome je proveo najljepše godine djetinjstva i mladosti.

 

– Ovdje je moj rahatluk bio i ostao. Sve ove godina izbivanja iz Dubova dao bih za jedan dubovski dan. Bio sam i radio u Austriji, a sada sam u penzijii setkao sam uslove da mogu u moje Dubovo kad god poželim. Ukoliko bude još zaljubljenika u selo kao Muhamed i ja, ovo će biti opet selo sa stotinjak kuća. I hoće ako Bog da!

Zavjet djeda Adema

Muhamed se prisjeća da je njegov djed, hadži Adem Beširević, bio najbogatiji zemljoposjednik u ovom dijelu višegradske općine. Imao je nekretnine u nekoliko sela. Priča:

– Sjećam se da me je djed  zavjetovao da sačuvam naš imetak, uvjeren kako je zemljište najveće bogastvo. Osjećam se najsretnijim na djedovini i čim dođem u penziju ovdje će me buditi ptice i horozi. Polahko neka ide po onoj, „zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača  Ako Bog da opet će Dubovo biti mjesto sretnog života,

 

Komentari

komentara