KO JE JEDINI HRVAT POKOPAN U SREBRENICI I KAKO SE ON TAMO NAŠAO?

Rudolf  Hren je uhvaćen u selu Kamenici, strijeljan u Kozluku pa vraćen u Kamenicu, gdje je bila sekundarna grobnica. Kako su Rudijevu kćerku ponizili u Hrvatskoj?

Kada pogledate mezarje u Potočarima, sve je nišan do nišana. Među 6500 bijelih kamenih tulipana posrtavljen je jedan jedini križ u sjeni mlade lipe. Tu je ukopan Rudolf Hren, jedini Hrvat žrtva srebreničkoga genocida 1995. godine. Iza njega su ostali majka Barbara, supruga Hatidža i desetogodišnja kćerka Dijana.

Barbara i Hatidža Hren

„Rudija sam zadnji put vidjela 11. jula 95. u 13 sati: ja u Potočare, on u šumu. Sve je bilo na brzinu, Pozdravili se mi, kao, vidimo se u Tuzli. Neće para, majka mu je gurnula kutiju keksa – sjeća se posljednjeg susreta i rastanka Hatidža Hren, koja danas radi kao profesorica likovnog i bosanskog. Njihova kćerka Dijana je zaposlena u Sarajevu, a majka Barbara živi u tuzlanskom Domu za stare.
“Sve mi je u Srebrenici propalo. Luda kuća je to bila, pa ko bi normalan tako ratovao?! Mi nismo vjerovali da je to moguće. Sjećam se, bila je velika Titova slika u gradu, četnici je gađali iz čega su god imali, a ja kažem, sad će sa slike prijeć na ljude. Tako će i bit – govori nam Barbara.

Rudolf  Hren je uhvaćen u selu Kamenici, strijeljan u Kozluku pa vraćen u Kamenicu, gdje je bila sekundarna grobnica.

“To je Mladićeva praksa; ubiju te, zakopaju, onda iskopaju i ponovno zatrpaju na drugom mjestu. Zato cijeli taj potez u Podrinju zovu „dolinom smrti“. Masovnih grobnica gotovo stotinu su posijali – objašnjavaju Barbara i Hatiža.

Hrenovi su u Srebrenicu stigli 1960. godine iz vojvođanskog Beočina, gdje je Barbara radila u cementari, kao hemijska laborantica. Poveo je Aleksandar Hren porodicu za poslom.

“Rudi je imao tri mjeseca kad smo došli – prisjeća se majka Barbara.

Njen suprug Aleksandar je umro mlad, tamo 1976. godine, a pokopao ga je pravoslavni svećenik. Katoličkog nije bilo.

Mnogo kasnije, pokazat će sudbina svu gorčinu ironije oko smrti, ukopa i ispraćaja pokojnika u porodici Hren. Dotle, Barbara je ostala sama, podižući u Srebrenici dva sina – Rudija i Ivana.

U Potočarima je Rudi ispraćen po katoličkom obredu.

„Rudi je sa svima njima živio i poginuo, naravno da smo ga s prijateljima i saborcima sahranili – kaže Rudijeva majka.

Imao je Rudi mlađeg brata, Ivana, 72. godište. Zatekao ga rat u JNA, u Pančevu je služio. Jednom ih pokupiše u kamione i pravac – Hrvatska. Ivan je iskočio iz kamiona, kasnije preplivao Drinu i došo kući, onako u uniformi. Ubrzo je poginuo negdje na ratištu u Hrvatskoj.

Rudijeva majka Barbara

Na Rudijevu pogrebu bili su i visoki hrvatski diplomatski predstavnici. Jedan od njih pitao je obitelj može li išta učiniti za njih.

“Rekli smo da nama ne treba baš ništa, al’ za Dijanu smo mislili ako može dobit i hrvatsko državljanstvo, pa nek ima oba, nikad ne znate što život nosi. Rekli su da nema problema i da odemo u Osijek, u neku kancelariju, da se to uredi. Čovjek u odijelu pitao je Dijanu po kom osnovu traži državljanstvo. “Po ocu.” “Dajte neki dokaz.” “Nemam ja ništa”, kaže dijete. “Šta vi mislite da mi tako dijelimo državljanstvo?” pita on. “Hvala puno, onda mi ne treba”, kazala mu je Dijana i skoro povratila od muke. Nikad više ništa mi tražili ni pitali nismo, mi smo s Hrvatskom završili – kaže Hatidža.

Ona se prisjeća još jednog životnog detalja iz 1993. godine kada su zaratilu u Hercegovini Bošnjaci i Hrvati i kada je Tuđman otvoreno krenuo u podjelu BiH. Finale dogovora Milošević – Tuđman!

Rudi i Hatidža

“Mom Rudiju nije bilo svejedno. Posebno zato što u Podrinju baš i nema njegovih sunarodnjaka, a brutalni rat već je bio pokazao da brat i nije mio koje vjere bio… Bilo ga je pomalo strah, da ne bi bilo problema, znate već kako to ide. Onda je smislio, ako dođu po nas, da bi on – ko biva – mogao bit Hajrudin, umjesto Rudi, a Barbara bi mogla reći da je Bahra. Ma, niko nas od komšija krivo pogledao nije – kaže Hatidža. (aura.ba/s.dalmacija)

Komentari

komentara