Legenda o Usamljenom mezaru iz Ljubuše kod Ustikoline: Zašto je Boro morao ograditi Umihanin mezar, zašto su mu sva tri brata izvršila samoubistvo?

Mezar tajanstvene Umihane danas je ograđen. Nakon što je njegov brat pokušao posjeći grane starog hrasta, izvjesni Boro je doživio nesreću, a onda su se u porodici desila i tri samoubistva. Nesreće su se nizale jedna za drugom sve dok čovjek nije zatražio pomoć hodže, koji ga posavjetova da ispravi nepravdu koju je nanio tako što će ograditi Umihanin mezar. Kako je hadžija iz Mrdžalića odao Umihaninu tajnu
Nije rijetkost da dok hodate nenaseljenim krajevima u bosanskim brdima naiđete na usamljeni mezar. Nekad se pozdano znalo ko je u njemu ukopa, pa o tome svjedoče kameni nišani s godinom rođenja i ukopa. Ima i takvih kojima je vrijeme izbrisalo materijalno svjedočanstvo postojanja, ali narodno predanje, koje je vrlo često sasvim pouzdano, neda da evlija ili pravednik ukopan u njemu padne u zaborav.

Tako je, birvaktile, na brdu iznad Ljubuše, selu nadomak Ustikolinem bilo veliko groblje. Veliko bilo, jer je od njega ostala samo jedna humka, ograđena drvenom ogradom, bez nišana, kraj kojeg mještani i danas znaju zastati i proučiti Fatihu Umihani, ženi koja je živjela prije dva stoljeća. Umihana je, kažu bila evlija, dobra žena, koja je znala šta ko misli i šta ko radi, a uvijek je bila blizu nevoljnika da im pomogne i iz belaja ih izvadi. Bila je pri ruci i bogobojazniku iz ovih krajeva (a narodno predanje mu nije zapamtilo ime) koji je u dalekoj Mekki obavio svoj dug prema Bogu.

Dug i naporan put bio je iza njega. Iz rodnog sela Mrđelići kod Ustikoline do svetih mjesta u dalekoj Mekki putovao je puna tri mjeseca, ali radost zbog činjenice da je obavio hadždž, ispunio svoju i želju svojih roditelja, ništa nije moglo zasjeniti. Ponosan, srca ispunjenog vjerom, diveći se pogledu na Kabu, razmišljao je kako je jedan od rijetkih koje je Allah nagradio putovanjem života. Hadždž je završen, trebalo je krenuti nazad, a do susreta sa porodicom dijelila su ga još tri mjesca putovanja. Konačišta u kojima se usput zaustavljao nije mogao ni prebrojati, polovinu novca je potrošio, ostalo mu je dovoljno da stigne nazad.

Mašio se rukama za kesicu zlatnika koja mu je bila svezana ispod vrata i ostao skamenjen. Vrećice sa zlatnicima nije bilo! U panici je pretražio odjelo, užurbano se vraćao stazama kojima je prošao, ali uzalud. Shvatio je da je ostao bez novca i da je osuđen na propast, da kući nikada neće stići i da će ostati sam, daleko od svojih. Glasa slomljenog od tuge, upitao je saputnike iz Bosne šta da radi.
„Obrati se za pomoć ženi koja prva uđe, a posljednja izađe iz džamije – kazali su mu.

Uradio je tako. Čekao je dok svi vjernici napuste džamiju, dočekao pokrivenu muminku, lijepu ženu blagog osmijeha i pogleda koji je dosezao u dubinu njegove duše i izazivao strahopoštovanje. Znala je kakave su ga nevolje snašle, a da joj nije ni rekao. Znala je, jer bila je to Umihana iz Ljubuše, žena koja je znala šta ko radi i šta misli.

„Pomoći ću ti- rekla je i upozorila ga:

„Ali, ako nekome kažeš kako sam to uradila i kako si stigao kući, odmah se spremi da mi dođeš na dženazu – dodala je Umihana.

U nevjerici, hadžija iz Mrđelića slušao je kako mu zvonki glas govori da zatvori oči, stane desnom nogom na njeno stopalo… Poslušao je. Kada je otvorio oči, najprije je ugledao Drinu, zatim rodno selo, a onda kuću i djecu kako se igraju u njoj. Pomislio je da halucinira. Protrljao je oči, a zavičaj i zelena dolina prelijepe rijeke ponovo mu se našla u videokrugu. Kod kuće su ga dočekali kao da vide duha. Niko mu nije vjerovao da je bio na hadždžu, jer se ostale hadžije vraćaju tek za tri mjeseca.
Čuvao je tajnu, a radoznale komšije ubrzo su odustale, misleći da je, umjesto u Mekki, ko zna gdje bio. Međutim, kada su stigle i ostale hadžije i potvrdile da je bio s njima, pitanja su pljuštala kao kiša. Odolijevao je, izbjegavao odgovor, razgovor skretao na druge teme, ali više nije mogao. Ispričao je sve, u toku noći se spremio i prije zore otputovao na dženazu lijepoj Umihani, čuvenoj evliji, ženi o kojoj i danas živi legenda u selima oko Ustikoline.
Umihanin mezar je trajno obilježen starim hrastom, koji je nikao iz bašluka pobodenog pokraj njenih nogu.
„Omladio se nišan- kažu ovdašnji stanovnici.

BORINA NEPRAVDA

Mezar tajanstvene Umihane danas je ograđen. Nakon što je njegov brat pokušao posjeći grane starog hrasta, izvjesni Boro je doživio nesreću, a onda su se u porodici desila i tri samoubistva. Nesreće su se nizale jedna za drugom sve dok čovjek nije zatražio pomoć hodže, koji ga posavjetova da ispravi nepravdu koju je nanio tako što će ograditi Umihanin mezar.

„Kažu da su je svako jutro viđali negdje na Modranu, tamo gdje je mirnija voda, kako na Drini klanja sabah – kaže nam jedna Goraždanka porijeklom iz ovog kraja. Ona se sjeća priče da je jednoj prijateljici u Sarajevo Umihana poslala neki poklon zamotan u krpu, a onoga ko ga je nosio zamolila je da ne bude otvoren prije nego ga uruči. Znatiželja je bila jača, putnica je usput otvorila poklon, a onda je čula

Umihanin glas kako je opminje. Od kuće je bila kilometrima daleko, bila je noć, ali Umihana je znala šta radi. Sjedila je jednom kod komšinice i odjedanput povikala „Eno mi djeca kradu meso iz čorbe, a stavljaju opanak“. Iako je njena kuća bila daleko, čak je i takve dječije nestašluke mogla da vidi.

O Umihaninom životu se danas vrlo malo zna. Legenda kaže da je imala dvoje djece, da je oboje vrlo rano umrlo, da je prvo zakopala s jedne, a drugo s druge strane ognjišta. Ko je imao hrabrosti da u akšam uđe u ostatak njene kuće, porušene još u Prvom svjetskom ratu, čuo je, kažu, zveket kašika, graju djece, lupu stana za tkanje, te bi brzo morao pobjeći što dalje.

„Još jedna priča govori o tome kako su majka i kćerka krenule jednog jutra po kreč. Išle su putem iznad sela, majka se zaustavi, odlomi prut i počne od njega praviti košaricu. Tako je radila svaki put. Umorna od pješačenja, njena kćerka je jako ožednjela i naglas poželjela vodu. Obje je trgnuo Umihanin glas, koja se nekim čudom u trenutku našla pored njih i rekla im gdje će potražiti izvor. Ta voda i danas teče- ispričao je za „Auru“ Fehim Karahodža, stanovnik Ljubuše. (aura/Alen Bajramović)

Komentari

komentara