LEGENDA TURBETU O ŠEIH HASAN EFENDIJI IZ ČANIĆA KOD TUZLE: Vlastitu glavu žrtvovao za spas svatova

Raspjevani svatovi nisu ni primijetili kada su ih uskoci opkolili i, izvukavši sablje i kubure, zaprijetili da će ih sve pobiti, a da će prvo život uzeti mladoženji i mladoj. Nakon pogibije, šeih Hasan je nosio u rukama vlastitu glavu, a narod ga ukopa na mjestu gdje je pao.

Turbe šeih Hasan efendije u Čanićima

Do turbeta šeih Hasan efendije u Čanićima stiže se vijugavim magistralnim putem što vodi od Tuzle ka Orašju. U centralnom dijelu ovog malog mjesta, u kojem je većinski živalj katoličke vjeroispovijesti, na maloj uzbrdici, smješteno je fino uređeno turbe. Brigu o njemu vodi IVZ Dobrinja.

Dobrinja spada u red naselja iz vremena stare bosanske države. Prvi put se zvanično spominje u prvoj polovini 16 vijeka, u turskim papirima, pod različitim nazivima: Čokanići, Čokanići Dobrnje, Čokan Dobrinje i Stepšići Dobrnje. Tek 1645. godine, spominje se samo kao Dobrinja. Slovi kao najznačajnije mjesto u tadašnjoj donjotuzlanskoj nahiji, s primičurom na čelu (titula tadašnjih prvaka o.p.) i mjesnom kancelarijom. U tadašnji vakat, i današnje naselje Čanići zvalo se Dobrnjom.

     Šeihova pogodba

O nastavku pomenutog turbeta ima više vezija, što u razgovoru za „aura.ba“ naglašava i Suad Mujagić, ovdašnji mutevelija.

„Nama su naši stari pričali da je na mjestu iznad Čanića došlo do sukoba između svatova i uskoka, koji su tada u ove krajeve dolazili s područja nekadašnje Austro-Ugarske monarhije. Zapjevani svatovi nisu ni primijetili kada su ih uskoci opkolili i, izvukavši sablje i kubure, zaprijetili da će ih sve pobiti, a da će prvo život uzeti mladoženji i mladoj. Među svatovima nastade panika. Ubrzo ih uskoci opljačkaše, oduzevši im sve vrijedno što su imali kod sebe. Tada iz svatovske povorke istupi šeih Hasan i reče im da njega uzmu za žrtvu, u zamjenu za svatove, i da ne diraju mladoženju i mladu.

Inače, šeih Hasan efendija je bio poznata i ugledna ličnost tog vakta, ne samo među muslimanima, već i među žiteljima drugih vjeroispovijesti koje su obitovale u Bosni. Vidjevši s kime razgovaraju, uskoci ga uhvatiše i odvedoše do vođe.

S njim se šeih, nakon što ponovi nagodbu da svoj život dadne za spas svatova, dogovori. Vođa isuka sablju i ubi šeiha, a svatovi odoše. Kada su svati ispričali u Dobrinji šta se dogodilo, digao se narod i krenuo po šeih Hasana, koji je već bio mrtav. Našavši njegovo tijelo, i znajući vrijednost njegove žrtve, odlučili su da mu podignu turbe. I to baš pored puta – da bude vječni primjer žrtvovanja i primjer hrabrosti jednog čovjeka – ističe Mujagić.

Bračna zajednica je svetinja

Interesantno je da ovo narodno predanje ima vezu s onim što pripovijeda i Muhamed-beg  Gradaščević, koji, međutim, ističe da je žrtva bio mladoženja koji je htio spasiti svoje svate.

„U današnjim vremenima, kada su razvodi sve češći, predanja o nastanku turbeta i hrabrosti šeiha Hasan – efendije predstavljaju pouku vrijednosti bračne zajednice, koja i trebala biti svetinja, pa čak se i vlastitim životom čuvati – kazuje nam imam dobrinjske džamije Ibrahim ef. Softić.

O smrti, odnosno pogibiji „dobrog“, kako u narodu nazivaju šeiha Hasana, ima još jedno predanje. Ono govori o tome kako je, nakon pogibije, pred masom, nosio u rukama vlastitu glavu, a narod ga ukopa na mjestu gdje je pao. Riječ je, dakle o, motivu kephalophoros, kako je zapisao dr. Adem Handžić. Ovaj se motiv prepričavao još u vrijeme prvog biskupa Pariza, svetog Dionizija, a poznat je i srpskoj, a posebno islamskoj hagiologiji.

Predanje kazuje da je šeih Hasan – efendija zaklan na brdu u Čanićima, gdje se nalazi katolička kapelica. Odatle je glavu uprtio i nosio do potoka Bijela, koji teče podno sela. Na tom potoku je zastao, oprao glavu, i uzeo abdest. Onda je nosio glavu malo dalje uzbrdo, i pao je na mjestu gdje mu je podignuto današnje turbe. Po ovom predanju, turbe u Čanićima spada u red tzv. šehidskih turbeta, jer okolnosti o smrti dobrog u tome turbetu karakteriziraju ga kao šehida.

Mermerne stepenice

Prvobitni izgled turbeta je bio jednostavan. Pored mezara bio je postavljen hamamdžik. Turbe je bilo drvene konstrukcije i pokriveno limom, s prorezom, na koji se ubacivala sadaka. Ranije su dvije sestre, koje se nikada nisu udavale, održavale turbe. I, vjerujte mi, kada bi nasule vodu naveče u ibrik, ujutro bi isti bio prazan – vode u njemu nije bilo, a od nje bio mokar i na njemu su bili vidljivi otisci nogu.

Pošto ga je zub vremena načeo, mi smo se 1997. godine odlučili da izgradimo modernije zdanje. Kada smo počeli s radovima, oko podne, dole na magistrali desio se trostruki saobraćajni udes u kojem, hvala dragom Allahu dž.š., nije bilo povrijeđenih. Nama je materijal kasnio… do naveče su, ipak, udareni novi temelji. Ovdašnji hadžija je tri noći noćivao na ovom mjestu, čuvajući kabur šeihov, jer tako nalažu običaji. Mi smo za tri dana sve ovo sredili, tako da se danas do ovog turbeta, umjesto nekadašnjom pješčanom stazom, dolazi mermernim stepenicama. Od starog turbeta prenesen je samo alem – priča nam Sakib Delić.

„Turbe se otvara mjesečno, u prisustvu tročlane komisije i novac koji narod da na turbe se koristi za potrebe IVZ. Isto tako, daje se i u humanitarne svrhe, Crvenom križu, za školovanje djece u medresama, gradnju džamija.

Sadaka prije puta

 „Najbolje je na ovo turbe dati sadaku kada čovjek kreće na put, a ne kada se vraća kući – ističe imam Ibrahim ef. Softić, a mutevelija Muhagić dodaje da je posebno ponosan zbog činjenice što su novcem sakupljenim na turbetu potpomogli obnovu džamije Ferhadije.

 „Ovdje, moleći se za milost Allahovu, dolaze ljudi sa svih strana. Svijeće koje su paljene ispred vrata turbeta pokazuju da milost Božiju na ovom mjestu traže i vjernici drugih konfesija, a što samo po sebi kazuje da je dosta među običnim narodom rasprostranjena priča o tome ko je bio šeih Hasan – efendija – kaže Mujagić.

 

 

Komentari

komentara