Mala škola roditeljstva: 3 savjeta za roditelje koji misle da su „najpametniji“: Ne vrijeđajte, ne omalovažajte, ne branite!

Piše: Almir Đuhera, književnik i astrolog

Raznoraznim postupcima roditelji u „najboljoj namjeri“ omalovažavaju vlastitu djecu čineći ih tako nesposobnim za život. Da li ste ikada zabranili vašoj kćerci da nešto skuha iako ima 15 godina, da se ne bi opekla? Da li ste ikada bez valjanog razloga preturali po dječijim bilješkama, dnevnicima, odjeći…tražeći „neki razlog“ kako biste vlastite frustracije liječili na njima? Da li ste sputavali njihove vanškolske aktivnosti, poput učešća djevojčica u karateu (jer je to kao muški sport) ili dječaka koji piše pjesme, jer je to “ženskasto”.

Najčešće roditelji misle da sve znaju o životu, pa tako i svojoj djeci. No u 95 posto slučajeva roditelji nisu ni svjesni svojih „krivih koraka u najboljoj namjeri“ koje čine prema vlastitoj djeci, a bogme niti potreba te iste djece. Svaki roditeljski potez prema djeci maskiran je rečenicom: „Ja znam šta je najbolje za moje dijete.“

A vjerujte mi, dragi prijatelji, kada te iste osobe, upitam: „Znate li da vaše dijete ima afinitet da bude dobra kuharica ili odličan fotograf?“  Najčešće dobijeni odgovori su: Ne znam uopšte da mi dijete bavi se fotografijom. Ili, šta će mi u kuhinji pored mene? Ja sam tu da spremam hranu za porodicu. Šta djeca znaju još su oni mladi (a dijete joj ima 20 godina)…

Kroz svoj dodir sa alternativom kao sredstvom za poboljšanjem životnih navika, sreo sam osobe raznolikih potreba i navika, i u tom smislu kako su odrasli vezani za svoje namjere, želje, ciljeve, ideje, mašte, kreativnost,… Tako su isto i naša djeca satkana od osobnih namjera, želja, ciljeva, ideja, mašta, snova…

Svako od nas je jedinka za sebe, i to, mi roditelji. veoma često zaboravljamo, pa svoje namjere ili čak i negativne frustracije nastojimo „liječiti“ putem vlastite djece, što je jako pogrešno. A evo kako to neki “roditelji” rade. Nadam se da se nećete prepoznati.

Vrijeđanje

Stoko jedna još nisi iznijela smeće, zar ti moram sto puta reći?
Kravo jedna, opet si prolila mlijeko po tepihu. Sad ga opet moram prati, a jučer sam ga oprala!
Budalo jedna, opet si mokar, pa koliko puta moram reći fudbal nije za tebe? Zar ne vidiš da pada snijeg?

Da li ste možda u svojoj okolini čuli kako neki roditelji izgovaraju ovakve ili slične rečenice? Vjerujem da jeste. A vjerujem i, da su mnogi od vas takve negativne riječi u naletu bijesa izgovarali, a neki roditelji bogami i iz stečene vlastite navike koju u sebi imaju. Kada takve osobe upitam, a zašto vrijeđaju svoju djecu, dva su najčešća odgovora: To ja tako njima tepam, i mi smo navikli na takav međusobni odnos. I drugi odgovor je, „To se vas ne tiče, valjda ja znam kako najbolje treba da postupam prema svojoj djeci (Ovaj odgovor dobijem kad se roditelj nađe uvrijeđen subjektivno osjećajući da mu je povrijeđen ego ili kada osjeti krivnju pa se brani napadom na mene time braneći vlastite negativne postupke)“.

Dakle, dragi čitatelji, dragi roditelji, vrijeđanjem vlastite djece vi zaista loše činite svojoj djeci. Nije to tepanje. Ne, nikako. To zaista nije najbolji način da pokažete djetetu ili mladoj osobi da je negdje pogriješilo ili da učini nešto za vas, ili da ispuni obavezu koju ste joj zadali. Budite uvjereni da je to loš izbor kojim nanosite vlastitom djetetu nesagledivu štetu na duhovnom planu, jer mu ubijate volju za životom i činite njegovo samopouzdanje malim, da bude na sasvim niskom nivou. A znate li, da djeca sa niskim samopouzdanjem nisu spremna da život sami iznesu na vlastitim leđima, i da mnoga takva djeca odaju se nasilju ili ostanu ovisna o roditeljima cijeli život? Da li je to dobro po niih, pitam vas?

Zaista, volio bih iskreno da se sljedeći put kada poželite obratiti svojoj djeci negativnim postupcima, vrijeđanjem, pogrdama, da zastanete na tren, udahnete svjež vazduh i onda vlastite misli usmjerite na pozitivan kolosjek… I tek tada, uputite pozitivan komentar prema vašem djetetu. Vrijeđanjem, ne radite dobro ni njima a ni sebi, vjerujte mi.  Moj savjet vam je, umjesto vrijeđanja, vi otvorite sa vašom djecom pozitivnu komunikaciju i uputite im riječi ohrabrenja. Zaista mnogo više ćete postići jednom pohvalom nego upućenom riječju vrijeđanja.

Omalovažavanje

Raznoraznim postupcima roditelji u „najboljoj namjeri“ omalovažavaju vlastitu djecu čineći ih tako nesposobnim za život. Da li ste ikada zabranili vašoj kćerci da nešto skuha iako ima 15 godina, da se ne bi opekla? Da li ste ikada bez valjanog razloga preturali po dječijim bilješkama, dnevnicima, odjeći…tražeći „neki razlog“ kako biste vlastite frustracije liječili na njima? Da li ste sputavali njihove vanškolske aktivnosti, poput učešća djevojčica u karateu (jer je to kao muški sport) ili dječaka koji piše pjesme, jer je to “ženskasto”.

Čak i ono vrijeme kada mlada osoba traži svoj mir, a vi joj ga uskratite, jer ste došli umorni sa posla, ili vas je šef naribao, a vi taj bijes onda donesete kući i oluja sama po sebi bukne. A vi se onda, kao u neznanju poslije upitate što se sve tako zbilo.

Zar niste i vi sami ponekad uzrok nadolazeći nevolja? Nije baš uvijek kriv neko drugi, zar ne?! Pa tako ni vaše dijete. Nemojte ga omalovažavati sumnjajući stalno u dijete i kritikujući svaki njegov postupak. Zar i vi niste imali ponekad potrebu za osobnim mirom? Zar i vi nemate želje…Pa zar vaša djeca ne smiju imati vlastiti život, već moraju živjeti vaš?! Nemojte ih omalovažavati zato što žive pod vašim krovom, jer mnogi roditelji kažu: „Dok je pod mojim krovom radit će ono što mu ja kažem! Loš je to izbor, znajte ali vi radite kako hoćete. Ovdje bih vam savjetovao, otvorite komunikaciju sa vašom djecom, ispunite često njima njihove želje, podržite ih u namjerama i idejama, i vidjet ćete kako vaše dijete dobija na samopouzdanju a time i na hrabrosti da se bori sa životom na svoj način jer ono treba da živi svoj život a ne vaš, zar ne?!

Zabrane

Da li zabranama možete postići to što želite kod vaše djece? Budite uvjereni da ne možete. To iskustva iz života sama pokazuju. I ako se okrenete oko sebe, u vašoj sredini možete pronaći negativne  posljedice „zabrana“ kod drugih obitelji. Vidjet ćete stalne sukobe u toj porodici, vidjet ćete da su mnoga djeca krenula krivim putem, vidjet ćete da su njihova djeca najćešće sa niskim samopouzdanjem, tiha i povučena…

Od malena djeca upijaju postupke vlastitih roditelja.

Ovi konstataciju kao činjenicu, mnogi roditelji ignoriraju posve i zanemaruju. A greške tog zanemarivanja poslije daju posljedicu koja ih zaboli, jer se osjete u pubertetu kod vaše djece. Budite im uzor koji uči ih pozitivnim vrijednostima kroz otvorenu komunikaciju. Vjerujte zabranama i udarcima nećete postići ništa sem negativnih posljedica po čitavu obitelj, za njih i vas osobno, a Bogami te posljedice zna nekada trpiti i osjetiti i šira okolina, zar ne?! Bar na Balkanu je dobro poznat „INAT. “ A djeca, naša djeca, baš kao i odrasli znaju „svašta“ uraditi upravo  iz inata, dragi roditelji?!

Znam primjer kada su roditelji branili muškarcu da voli djevojku sa sela, i on se odao piću i porocima. Ili djevojke kojoj su branili izlaske, naglašavajući da mora biti u 21h u kući, pa se poslije odala promiskuitetu sve u 16! I onda se roditelji čude zašto to njihova djeca rade.

Bole te zabrane djecu, i oni su ljudi sa osjećajima koja žele živjeti svoje snove. Otvorite sa njima komunikaciju i umjesto što im branite da se, na primjer, bave nekim sportom, vi ih podržite i otiđite na poneku utakmicu, podržite ih, bodrite ih…Vjerujte mi, tada će vam vaša djeca uzvratiti ljubavlju, i velikim  poštovanjem.

Vjerujte u njih!

Raznoraznim postupcima roditelji u „najboljoj namjeri“ omalovažavaju vlastitu djecu čineći ih tako nesposobnim za život. Da li ste ikada zabranili vašoj kćerci da nešto skuha iako ima 15 godina, da se ne bi opekla? Da li ste ikada bez valjanog razloga preturali po dječijim bilješkama, dnevnicima, odjeći…tražeći „neki razlog“ kako biste vlastite frustracije liječili na njima? Da li ste sputavali njihove vanškolske aktivnosti, poput učešća djevojčica u karateu (jer je to kao muški sport) ili dječaka koji piše pjesme, jer je to “ženskasto”.

Najčešće roditelji misle da sve znaju o životu, pa tako i svojoj djeci. No u 95 posto slučajeva roditelji nisu ni svjesni svojih „krivih koraka u najboljoj namjeri“ koje čine prema vlastitoj djeci, a bogme niti potreba te iste djece. Svaki roditeljski potez prema djeci maskiran je rečenicom: „Ja znam šta je najbolje za moje dijete.“

A vjerujte mi, dragi prijatelji, kada te iste osobe, upitam: „Znate li da vaše dijete ima afinitet da bude dobra kuharica ili odličan fotograf?“  Najčešće dobijeni odgovori su: Ne znam uopšte da mi dijete bavi se fotografijom. Ili, šta će mi u kuhinji pored mene? Ja sam tu da spremam hranu za porodicu. Šta djeca znaju još su oni mladi (a dijete joj ima 20 godina)…

Kroz svoj dodir sa alternativom kao sredstvom za poboljšanjem životnih navika, sreo sam osobe raznolikih potreba i navika, i u tom smislu kako su odrasli vezani za svoje namjere, želje, ciljeve, ideje, mašte, kreativnost,… Tako su isto i naša djeca satkana od osobnih namjera, želja, ciljeva, ideja, mašta, snova…

Svako od nas je jedinka za sebe, i to, mi roditelji. veoma često zaboravljamo, pa svoje namjere ili čak i negativne frustracije nastojimo „liječiti“ putem vlastite djece, što je jako pogrešno. A evo kako to neki “roditelji” rade. Nadam se da se nećete prepoznati.

Vrijeđanje

Stoko jedna još nisi iznijela smeće, zar ti moram sto puta reći?
Kravo jedna, opet si prolila mlijeko po tepihu. Sad ga opet moram prati, a jučer sam ga oprala!
Budalo jedna, opet si mokar, pa koliko puta moram reći fudbal nije za tebe? Zar ne vidiš da pada snijeg?

Da li ste možda u svojoj okolini čuli kako neki roditelji izgovaraju ovakve ili slične rečenice? Vjerujem da jeste. A vjerujem i, da su mnogi od vas takve negativne riječi u naletu bijesa izgovarali, a neki roditelji bogami i iz stečene vlastite navike koju u sebi imaju. Kada takve osobe upitam, a zašto vrijeđaju svoju djecu, dva su najčešća odgovora: To ja tako njima tepam, i mi smo navikli na takav međusobni odnos. I drugi odgovor je, „To se vas ne tiče, valjda ja znam kako najbolje treba da postupam prema svojoj djeci (Ovaj odgovor dobijem kad se roditelj nađe uvrijeđen subjektivno osjećajući da mu je povrijeđen ego ili kada osjeti krivnju pa se brani napadom na mene time braneći vlastite negativne postupke)“.

Dakle, dragi čitatelji, dragi roditelji, vrijeđanjem vlastite djece vi zaista loše činite svojoj djeci. Nije to tepanje. Ne, nikako. To zaista nije najbolji način da pokažete djetetu ili mladoj osobi da je negdje pogriješilo ili da učini nešto za vas, ili da ispuni obavezu koju ste joj zadali. Budite uvjereni da je to loš izbor kojim nanosite vlastitom djetetu nesagledivu štetu na duhovnom planu, jer mu ubijate volju za životom i činite njegovo samopouzdanje malim, da bude na sasvim niskom nivou. A znate li, da djeca sa niskim samopouzdanjem nisu spremna da život sami iznesu na vlastitim leđima, i da mnoga takva djeca odaju se nasilju ili ostanu ovisna o roditeljima cijeli život? Da li je to dobro po niih, pitam vas?

Zaista, volio bih iskreno da se sljedeći put kada poželite obratiti svojoj djeci negativnim postupcima, vrijeđanjem, pogrdama, da zastanete na tren, udahnete svjež vazduh i onda vlastite misli usmjerite na pozitivan kolosjek… I tek tada, uputite pozitivan komentar prema vašem djetetu. Vrijeđanjem, ne radite dobro ni njima a ni sebi, vjerujte mi.  Moj savjet vam je, umjesto vrijeđanja, vi otvorite sa vašom djecom pozitivnu komunikaciju i uputite im riječi ohrabrenja. Zaista mnogo više ćete postići jednom pohvalom nego upućenom riječju vrijeđanja.

Omalovažavanje

Raznoraznim postupcima roditelji u „najboljoj namjeri“ omalovažavaju vlastitu djecu čineći ih tako nesposobnim za život. Da li ste ikada zabranili vašoj kćerci da nešto skuha iako ima 15 godina, da se ne bi opekla? Da li ste ikada bez valjanog razloga preturali po dječijim bilješkama, dnevnicima, odjeći…tražeći „neki razlog“ kako biste vlastite frustracije liječili na njima? Da li ste sputavali njihove vanškolske aktivnosti, poput učešća djevojčica u karateu (jer je to kao muški sport) ili dječaka koji piše pjesme, jer je to “ženskasto”.

Čak i ono vrijeme kada mlada osoba traži svoj mir, a vi joj ga uskratite, jer ste došli umorni sa posla, ili vas je šef naribao, a vi taj bijes onda donesete kući i oluja sama po sebi bukne. A vi se onda, kao u neznanju poslije upitate što se sve tako zbilo.

Zar niste i vi sami ponekad uzrok nadolazeći nevolja? Nije baš uvijek kriv neko drugi, zar ne?! Pa tako ni vaše dijete. Nemojte ga omalovažavati sumnjajući stalno u dijete i kritikujući svaki njegov postupak. Zar i vi niste imali ponekad potrebu za osobnim mirom? Zar i vi nemate želje…Pa zar vaša djeca ne smiju imati vlastiti život, već moraju živjeti vaš?! Nemojte ih omalovažavati zato što žive pod vašim krovom, jer mnogi roditelji kažu: „Dok je pod mojim krovom radit će ono što mu ja kažem! Loš je to izbor, znajte ali vi radite kako hoćete. Ovdje bih vam savjetovao, otvorite komunikaciju sa vašom djecom, ispunite često njima njihove želje, podržite ih u namjerama i idejama, i vidjet ćete kako vaše dijete dobija na samopouzdanju a time i na hrabrosti da se bori sa životom na svoj način jer ono treba da živi svoj život a ne vaš, zar ne?!

Zabrane

Da li zabranama možete postići to što želite kod vaše djece? Budite uvjereni da ne možete. To iskustva iz života sama pokazuju. I ako se okrenete oko sebe, u vašoj sredini možete pronaći negativne  posljedice „zabrana“ kod drugih obitelji. Vidjet ćete stalne sukobe u toj porodici, vidjet ćete da su mnoga djeca krenula krivim putem, vidjet ćete da su njihova djeca najćešće sa niskim samopouzdanjem, tiha i povučena…
Od malena djeca upijaju postupke vlastitih roditelja.

Ovi konstataciju kao činjenicu, mnogi roditelji ignoriraju posve i zanemaruju. A greške tog zanemarivanja poslije daju posljedicu koja ih zaboli, jer se osjete u pubertetu kod vaše djece. Budite im uzor koji uči ih pozitivnim vrijednostima kroz otvorenu komunikaciju. Vjerujte zabranama i udarcima nećete postići ništa sem negativnih posljedica po čitavu obitelj, za njih i vas osobno, a Bogami te posljedice zna nekada trpiti i osjetiti i šira okolina, zar ne?! Bar na Balkanu je dobro poznat „INAT. “ A djeca, naša djeca, baš kao i odrasli znaju „svašta“ uraditi upravo  iz inata, dragi roditelji?!

Znam primjer kada su roditelji branili muškarcu da voli djevojku sa sela, i on se odao piću i porocima. Ili djevojke kojoj su branili izlaske, naglašavajući da mora biti u 21h u kući, pa se poslije odala promiskuitetu sve u 16! I onda se roditelji čude zašto to njihova djeca rade.

Bole te zabrane djecu, i oni su ljudi sa osjećajima koja žele živjeti svoje snove. Otvorite sa njima komunikaciju i umjesto što im branite da se, na primjer, bave nekim sportom, vi ih podržite i otiđite na poneku utakmicu, podržite ih, bodrite ih…Vjerujte mi, tada će vam vaša djeca uzvratiti ljubavlju, i velikim  poštovanjem.

Vjerujte u njih!

(aura.ba)

Komentari

komentara