Nick Vujičić: Čovjek bez ruku i nogu koji dokazuje da je u životu sve moguće

 

 Zamislite da ste rođeni bez ruku. Bez ruku koje biste obavili oko prijatelja – bez ruku kojima možete zagrliti one koje volite – bez prstiju kojima možete osjetiti dodir – bez načina da podignete ili nosite stvari. Koliko bi vam život bio teži da živite bez ruku? No, što je s nogama? Zamislite da umjesto ruku nemate noge. Ne možete plesati, hodati, trčati ili čak stajati. Sada spojite te dvije priče… nemate ruke i nemate noge. Šta biste učinili? Kako bi to utjecalo na vaš svakodnevni život? Upravo zbog toga, Nicka Vujičića mnogi nazivaju čudom od čovjeka. Premda je rođen bez ruku i nogu kao posljedica rijetkog oboljenja tetra-amelije, svojim primjerom svakim danom dokazuje kako je nemoguće – ipak moguće.

Nicholas Vujičić, rođen 1982. u Brisbaneu u Australiji, došao je na svijet bez ruku i nogu bez medicinskog objašnjenja ili upozorenja. Zamislite kako su se njegovi roditelji, medicinska sestra Duška Vujičić i pastor Boris Vujičić, zaprepastili kada su prvi put vidjeli svoje prvorođeno dijete. S pravom su se pitali kako će njihov sin živjeti normalnim i sretnim životom? Nisu znali, a niti iko drugi, da će ovo prekrasno dijete bez udova jednoga dana postati neko ko će nadahnuti i potaknuti mnoge ljude.

Život osobe s posebnim potrebama zna biti izuzetno težak. I Nick je prošao kroz mnogo toga. Tokom djetinjstva, nije se suočavao samo s tipičnim školskim i adolescentskim izazovima, kao što su zlostavljanje i problemi samopouzdanja, već i s depresijom i usamljenošću. Neprestano se pitao zbog čega je drugačiji od druge djece, zbog čega je rođen bez ruku i nogu? Pitao se koja je svrha svega toga i da li uopće postoji svrha. Prema Nicku, pobjedu nad tim borbama tokom njegova putovanja, kao i snagu i strast koje ima prema životu, pripisuje vjeri u Boga. Njegova porodica, prijatelji i mnogi ljudi koje je susreo u životu također su ga ohrabrivali.

„Roditelji su mi pomogli da spoznam da moja vrijednost kao osobe na zavisi od toga šta mogu ili ne mogu uraditi. Oni su bili izvor moje snage tokom djetinjstva i mnogi ljudi i iskustva tokom života su me ohrabrili da budem ono što sam danas“, prisjeća se Nick.

 

Pokušao se utopiti u kadi

Pravi problemi počeli su kada je krenuo u školu, gdje su mu se druga djeca neprestano rugala i kada je prvi put osjetio da mu njegova fizička različitost može donijeti probleme. Međutim, danas je zahvalan na toj prilici.

„Najbolja odluka koju su moji roditelji donijeli za mene jeste što su me upisali u ‘normalnu’ školu. Bilo mi je veoma teško zbog zlostavljanja i ružnih riječi druge djece, ali sam tako ojačao i postao nezavisan.  Kad sam imao osam godina, bio sam jako nesretan. Depresivan. U suzama sam otišao majci i rekao joj kako želim da se ubijem. Osjećao sam se ogorčeno i razočarano. Mrzio sam Boga jer sam se rodio bez ruku i nogu. Plašio sam se dana kada roditelji neće biti više tu da se brinu za mene. Jedino što sam mogao da za sebe učinim jeste da operem zube s specijalnom četkicom i oprati kosu, ali sve ostalo je za mene bilo –nemoguće. Osjećao sam kao da moj život nema smisla, a kada vam nedostaje svrha i snaga teško je izdržati.“, pojašnjava Nick.

Kad je imao deset godina, Nick je pokušao da prekrati svoje muke samoubistvom, ali srećom u tome nije uspio.

„Pokušao sam da se utopim u kadi, skliznuvši ispod površine. Pa onda još jednom, na isti način, osjećajući kako voda istiskuje zrak u plućima. Kad sam treći put pokušao isto, ispred očiju mi je preletjela slika majke i oca koji plaču na mom grobu jer si ne mogu oprostiti što za mene nisu mogli učiniti više. Ostavio bih roditelje u boli koja nikad ne prestaje, a to nisu zaslužili. I zato sam odlučio ostati ovdje. Zahvalan sam što sam živ, iako nisam mislio da će moj život biti vrijedan življenja. Nikad ne znaš što sve Bog može s tvojim slomljenim dijelovima dok mu svoje slomljene dijelove ne predaš.“, kaže Nick.

Njegova priča i ono što je Nick danas, neodvojiva je od njegove vjere u Boga. U najtežim trenucima života, vjera mu je bila izlaz i svjetlo na kraju tunela. O momentu koji je preokrenuo tok njegovoj života, Nick kazuje: „Kada sam imao 13 godina, pročitao sam članak u novinama o čovjeku s posebnim potrebama koji je uspio da ostvari velike stvari i pomogne drugima. Shvatio sam zašto nas je Bog stvorio ovakvima – kako bismo drugima pružili nadu. Ta me se priča toliko dojmila da sam odlučio da svoj život posvetim pomaganju drugima, kako bi ih ohrabrio kao što je mene ohrabrio taj članak. Odabrao sam da budem zahvalan na onome što imam, a ne da se ljutim zbog nečega što nemam. Pogledao sam se u ogledalu i rekao: ‘Znša da su ljudi u pravu kad kažu da nemam ruku niti nogu, ali nikad neće moći oduzeti ljepotu iz mojih očiju!“

 Možda Bog ima plan za mene

Takođe, Nick je pročitao u Bibliji, u Ivanovom evanđelju, priču o slijepcu koji je preko Isusa ozdravio i vraćen mu je vid. Kada su pitali Isusa zašto je ovaj bio slijep od rođenja, odgovorio im je: “Zato da bi se Bog proslavio preko njega”.

“To me fasciniralo. Pomislio sam, ako je Bog imao plan za tog slijepca, onda ga sigurno ima i za mene, bez obzira na to što ja ne znam ništa o tom planu. Prvih godina, osjećao sam da mi duguje objašnjenje zašto sam rođen ovakav. Bilo je teško pjevati mu pjesme znajući da sutra moram u školu gdje će mi govoriti da sam ružan. Onda sam počeo vjerovati da mi je dao da ovako živim kako bi mi jednog dana vratio udove i tako pokazao svijetu da je On stvaran, da mu je stalo i da može činiti čuda. Sad znam da je sa mnom imao druge planove, da postanem govornik istine i nade.”, objašnjava Vujičić.

Pitanja koja si je postavljao o smislu patnje i života općenito, počela su polagano dobivati odgovore, obrise. Koju godinu kasnije njegova molitvena zajednica tražila ga je da održi govor pred njima o svojoj duhovnoj borbi sa fizičkim nedostacima. Vujičić ih je dugo odbijao, ali nakon tri mjeseca nagovaranja im je udovoljio i održao svoj prvi govor.

“Pričao sam nekih desetak minuta i polovica ljudi u prostoriji je plakala. Ja nisam mislio da sam rekao nešto posebno snažno. Kasnije su me hvalili, ali mislio sam da to rade samo kako bi mi ugodili. Međutim, počeli su mi stizati pozivi iz raznih zajednica da gostujem”, priča on.

Kada je napunio devetnaest godina, održao je govor pred 300 mladih u jednoj školi.

“Pričao sam im o tome kako su prekrasni upravo takvi kakvi jesu, i kako ih Bog voli. Nakon tri minute polovica djevojaka u prostoriji je plakalo. Jedna djevojka doslovno je jecala, nije se mogla zaustaviti. Usred govora došla je preko cijele prostorije, zagrlila me i kroz plač rekla ‘Hvala ti. Nikada mi niko u životu nije rekao da sam prekrasna i da me voli.’ I tada sam shvatio – to je to. To je ono na što me Bog poziva, da svjedočim o Njegovoj ljubavi i dobroti prema ljudima koji to trebaju. Želim biti govornik”, prisjetio se Vujičić.

Od svojega prvoga govora, Nick je proputovao čitav svijet iznoseći svoju priču milionima ljudi te je govorio raznim ljudima kao što su studenti, učitelji, tinejdžeri, poslovni muškarci i žene, biznismeni i vjerske zajednice. Također je ispričao svoju priču i bio intervjuiran u raznim televizijskim emisijama diljem svijeta.

Vujičićeva poruka je da postoji svrha u svakoj borbi koju susrećemo u životu i da naš stav spram tih borbi, zajedno s našom vjerom u Boga mogu biti ključ prevladavanja izazova s kojima se suočavamo. Ali, postavlja se pitanje koliko ta poruka može biti ohrabrujuća za ljude koji nisu vjernici? Vujičić misli da i njima ima mnogo toga za reći:

 Nadahnjujem ljude

“Ja sam motivacijski govornik, i tako zarađujem za svoj život. Često dolazim na mjesta gdje ljudi ne žele čuti propovijed, ali i te kako žele čuti nešto što će ih ohrabriti ili nadahnuti. Kada govorim pred takvim ljudima, uvijek naglašavam da bez vjere u Boga ja nisam mogao promijeniti svoj život, da za mene nisu bile dovoljne samo ‘pozitivne misli’ ili nešto slično.

Danas, ovaj mladić je postigao više nego što ljudi postignu čitavog svog života. Nakon osnovne i srednje škole, Nick je nastavio studij te diplomirao na dva fakulteta – računovodstvo i financijsko planiranje na Sveučilištu Griffith u Loganu u Australiji. U januaru 2007. Nick je učinio velik korak preseljenjem iz Brisbanea u Australiji u Kaliforniju gdje je predsjednik međunarodne neprofitne organizacije „Life without limbs – Život bez udova“ te ima svoju firmu za motivacijske govore „Attitude is Altitude“.

S prelijepom Kanaeom ima sinčića Kiyoshi Jamesa

Nick je u bračnu vode uplovio u februaru 2012., a njega supruga je prelijepa Kanae Miahara. Bila je to ljubav na prvi pogled. „Zaljubila sam se u njega baš kakav ja sad“, rekla je Kanae. „Čim sam upoznala Nicka, znala sam da je ‘pravi’ i da bi mogao biti moj muž.“

Kada je Kanae upoznala Nicka 2008., impresionirala ju je njegova velikodušnost i optimizam. Nick kaže da ‘čim je Kanae stala pored mene, osjetio sam se potpunim’. „Ona je moj nabolji prijatelj i ja je veoma volim. Ona posjeduje beskrajnu količinu ljubavi, strpljenja, i tako je nježna i brižna prema meni.“

Bračni par Vujičić je u martu 2013. postao bogatiji za prelijepog dječačića Kiyoshija Jamesa, čime je njihova sreća upotpunjena.

(aura.ba)

 

 

 

Komentari

komentara