Panični napadi ili bijeg od prošlosti: Kad shvatite da vam panični napad nije neprijatelj, straha će nestati!

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica

Kod čovjeka, kao i kod svih drugih sisara, postoji  reakcija organizma, tzv. „bori se il’ bježi“, u kojoj se tijelo priprema na određene vrste situacija i/ili ponašanja. Ova reakcija se javlja sama od sebe, refleksna je i neophodna, kako bi jedinka opstala u opasnoj sredini. Na osnovu posebne fiziološke reakcije, osoba postaje upozorena i tijelo i psiha se pripremaju za suočenje sa opasnošću, kako bi sebi spasila život.

Kada sam jednoj svojoj klijentici, koja je došla zbog paničnih napada, rekla da je to prirodna reakcija organizma na neke neprirodne situacije, nije joj bilo posve jasno i nije se baš slagala sa mojim mišljenjem. Rekla je da ima super brak i divnu djecu:

„Naravno, nije uvijek sve u superlativu, ali ne mogu da se požalim, tako da nikakvih neprirodnih situacija nisam imala. U djetinjstvu sam dobijala dosta ljubavi od roditelja i smatram da je kvaka negdje drugdje.“

Pretresle smo sve njene napade, od početka do danas, šta im je prethodilo, kako se osjećala i koliko dugo su trajali. Nije znala koje tačno situacije ju dovode do paničnih napada, jer se znaju pojaviiti čak i kada se super osjeća:

„Jednom sam s mužem bila u pozorištu. Igrala je super komedija i smijala se kao luda. Odjednom sam osjetila onaj strah koji je počeo da se vuče od nožnih prstiju, pa kroz cijelo tijelo, ali, zaustavila sam ga. Usmjerila sam pažnju na predstavu i strah se povukao, tako da sam do kraja uživala u predstavi.“

Kaže da se budi s tegobom i, ako samo malo popusti, strah je savlada, osjeti lupanje srca, pritisak i gušenje u grudima i čini joj se da ne može udahnuti dovoljno vazduha, da će umrijeti.

 Trauma u pozorištu

„Užasno je to kad mi se desi. Mislim da ću poludjeti.“

Kroz tri susreta, počela je da se osjeća bolje, napadi su urijedili, ali na sedmom susretu je rekla kako se u posljednja dva dana ne osjeća dobro:

„I tužna sam. Možda zato što je godišnjica smrti mojoj neni, a za nju sam jako bila vezana.“

„Možeš li se sjetiti svoje prve tuge? Ako se vratiš u djetinjstvo, koja situacija te učinila tužnom?“

Razmišljala je nekoliko trenutka i odmahivala glavom:

„Nemam pojma! Stvarno ne mogu da se sjetim. Osim, možda… Ma, ne. To ne može biti. Već sam bila velika…“ Nekako mi se činilo da je više razgovara sama sa sobom.

„Pričaj mi o toj situaciji.“, nastavila sam.

„Ali bila sam četvrti razred osnovne i bila sam već velika.“

„Svejedno, pričaj mi.“

Razmišljala je, oči su joj se napunile suzama, a onda je počela:

Kako nastaje PTSP?

„To je bilo onda kada smo s proplanka gledali kako gori naša kuća. Ispratili smo je pogledom i kada je ostalo zgarište, povukli smo se u šumu. Bili smo u okruženju mjesec i po i cijelo vrijeme proveli u šumi. Bio je početak rata.“

Rekla je neke situacije iz tog perioda, ali je brzo dodala da je puno toga zaboravila i da je bilo davno. Kada sam je pitala da li ikada razgovarala o tome, rekla je da nije i da ne želi ni da razgovara.

Kod čovjeka, kao i kod svih drugih sisara, postoji  reakcija organizma, tzv. „bori se il’ bježi“, u kojoj se tijelo priprema na određene vrste situacija i/ili ponašanja. Ova reakcija se javlja sama od sebe, refleksna je i neophodna, kako bi jedinka opstala u opasnoj sredini. Na osnovu posebne fiziološke reakcije, osoba postaje upozorena i tijelo i psiha se pripremaju za suočenje sa opasnošću, kako bi sebi spasila život.

Upravo, zbog refleksne borbe ili bježanja, javlja se posttraumatski stresni poremećaj, a javlja se kod osoba koje su preživjele razna svjedočenja ili su proživjele opasne događaje.

PTSP uzrokuje mnogobrojne simptome, a oni se grupišu u tri kategorije. Moja klijentica je imala simptome koje pripadaju drugoj i trećoj kategoriji:

–  Izbjegavanje lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo

– Gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesovanja

– Poteškoće prilikom sjećanja na opasni događaj

Ovo su simptomi izbjegavanja. Postoje još neki simptomi izbjegavanja, ali ovi su se manifestovali kod moje klijentice: Simptomi pretjerane uzbuđenosti (Osoba se lako preplaši; Osjećaj napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”).

Treću skupinu čine simptomi ponovnog preživljavanja koje je moja klijentica počela osjećati tek poslije oživljavanja traumu, a od tada je prošlo 25 godina. Počele su joj se javljati slike iz prošlosti (flashback)—ponavljano preživljavanje traume, uključujući i fizičke simptome poput brzog udaranja srca i znojenja.

Osvješćivanje situacija iz prošlosti

Dakle, panični napadi u ovom slučaju su samo sekundarni simptomi, dok su primarni, zapravo, oni kojih se moja klijentica nije željela ni sjećati.

Sada, svakodnevno osvješćuje situacije iz prošlosti, kada osjeti strah, lupanje srca, osjećaj pritiska u grudima… Sada joj je jasno zašto izbjegava odlazak u šumu, šta se javilo u predstavi koju je gledala (neki lik je pucao iz pištolja), zašto joj zalupa srce kad negdje nešto iznenada pukne…  i prihvata to kao dio sebe i kaže da su to osjećanja iz prošlosti, ali koja tijelo još pamti.

Budući da je svaki klijent poseban, stoga bi i terapija za svakog klijenta trebala biti posebna, a terapeut mora biti sposoban da prepozna koja bi terapija najbolje pomogla određenom klijentu.

Za ovu klijenticu, upotrijebila sam kognitivno-bihejvioralnu terapiju, a ona podrazumijeva terapiju izbjegavanja.

Na taj način se klijentica suoči sa izvorom svoga straha i da nauči da ga kontroliše. Tokom ove terapije, klijentica se ponovo izlaže traumi koju je preživjela, ali u sigurnom okruženju. Koristim metod zamišljanja, pisanja ili posjete mjestima gdje se događaj desio, kako bi se lakše nosila sa svojim osjećajima.

Kognitivno restruktuiranje

Ovaj metod pomaže klijentici da se izbori sa ružnim uspomenama. Ponekad se ona sjeća određenog događaja drugačije u odnosu na to kako se on zaista desio. Dakle, prvenstveno joj  pomažem da se sjeća onoga što se desilo na realističan način.

Trening inokulacije stresa

Ova terapija ima za cilj da umanji simptome PTSP-a, a podučavam klijenticu kako da umanji anksioznost. Poput kognitivnog restruktuiranja, ovaj metod pomaže da se klijentica sjeća preživljenih događaja na zdrav način.

Pored individualnih, postraumatski stresni poremećaj liječi se i u grupi, a sama najčešće koristim bajku kao pokretačicu priče, što se pokazalo dosta učinkovitim u radu s grupom kod ljudi koji imaju ovaj poremećaj.

Komentari

komentara