Predskazanja i mudrosti sarajevskih velikana: Turbe radosti na Pišćivodi; Kako je minaret pobjegao od džamije

 Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Kako je minaret pobjegao od džamije

Minaret se uvijek gradi uz samu džamiju, ali je u sarajevskoj Kadijinoj mahali bila jedna čudna džamija, kojoj je minaret stajao za sebe, odmaknut od džamijske zgrade. Narod je tvrdo vjerovao da je minaret nekada stajao kako je običaj, uz samu džamiju, ali je jedne noći sam pobjegao na osamu.

Kada su minaret srušili i ponovo sagradili uz džamiju – dogodilo se isto: preko noći minaret je sam pobjegao od džamije i osamio se. I tako su ljudi pustili, pa je džamija dobila ime Pribjegija ili Pribignuta džamija.

Sve zbog “onog svijeta”

Pričalo se da je dobrotvor Alipašine džamije Hadim (sluga) ili Gazi Ali-paša, koji je u to vrijeme bio valija, guverner bosanske pokrajine, svaki dan nakon svog posla, pomagao narodu: nemoćnicima i bolesnicima donosio bi vodu i pomagao im na svaki način, a sve je to činio da zasluži bolje na onom svijetu, u koji je čvrsto vjerovao.

–    Dobrotvor džamije, Hadim Ali-paša, bio je bosanski sandžakbeg od 7. maja 1557. godine, do decembra iste godine. Oporukom od oktobra 1557. odredio je da se uz njegov grob, uz donji tok potoka Koševa, podigne džamija i u tu svrhu je ostavio trećinu imetka. Džamija je sagrađena 1560/1561. godine i predstavlja najljepši spomenik turske arhitekture u Sarajevu. Ali-paša je bio rodom iz sela Drozgometve kraj Hadžića, nedaleko od Sarajeva – stoji u komentaru autora Palavestre.

Turbe radosti na Pišćivodi

Turbe Džebar-dede Nalazilo se nedaleko od turbeta Urjan-dede, na nekadašnjoj Šatoriji. Pričalo se da je u turbetu sahranjen Džeber-dede, nasmiješeni derviš – nekšibendija, vojnik šehid u vojsci Osvajačevoj, brat Urjan-dede. Vjerovalo se da u duše onih koji ga obilaze uliva radost, pa je stoga narod to turbe prozvao „turbetom radosti” na Pišćivodi.

Česma poprijekog položaja

Prijeka česma na Vratniku je, po pričanju, takođe zadužbina Gazi Husrev-begova i to je sve što se do danas o njoj zna. Ime je dobila po svom neobičnom, poprijekom položaju.

Predskazanje: Kako su crvi najavili pobjedu “Švaba”

Upravo pred okupaciju Bosne i Hercegovine, u ljeto 1878. godine, u Sarajevu su se, govorilo se, pojavili čudnovati crvi na drveću, koji su uništili svo lišće na šljivama i zerdelijama. Toliko su se bili namnožili da su po baštama i po travi počeli ispredati paučinu, tako da je drveće od te paučine izgledalo kao da je obeharalo.

Počeli su ispredati paučinu i po avlijama, sačacima, divhanama i sofama, pa su neki morali ostaviti svoje kuće i preseliti na druga mjesta. Nešto slično se događa u pet stotina godina jednom, a ima pojava, poput ove, da se dešavaju jedanput u hiljadu godina.

Derviš-efendija Goraždak, jedan od velikih protivnika Austrijanaca i zagovornik otpora „Švapskoj” okupaciji, protumačio je narodu ovu pojavu kao predznak velike nesreće kojoj se niko ne nada: da će „Švabo” pobijediti. I svi su se po Sarajevu bili uplašili.

Priča o mudrom činovniku i mladim nevjestama

Pripovijedali su ljudi da je godine 1816. iz Carigrada došao u Sarajevo jedan turski činovnik sa zadatkom da popravi i proširi zidine sarajevske tvrđave i podigne tabije. Sarajlije su morale donositi kamenje za zidove i kule, i raditi druge teške poslove. Taj se činovnik bio nastanio pred gradom, pod šatorom, pa bi tu sjedio, seirio i uživao gledajući Sarajevo.

Jednog dana začuje on bubanj i pjesmu od Kozje ćuprije, pa zapita sluge:

–    Šta je ono?

Odgovoriše mu da odnekle, iz neke male kasabe, vode svatovi nevjestu da je udaju u Sarajevo. Činovnik naredi slugama da izađu pred svatove i da od nevjeste zatraže jednu zlatom vezenu maramu da mu je pošalje.

Ne prođe mnogo vremena, sjedeći tako začuje Stambolija opet pjesmu i bubnjeve, pa upita sluge:

–    Šta je opet?

Kažu mu sluge da sada svatovi vode djevojku iz Sarajeva, udaju je u neku daleku kasabu. Na to Stambolija izvadi iz džepa šaku dukata i naredi slugama:

–    Izađite brzo na put i dajte nevjesti ove dukate!

Upitaše ga sluge:

–    Zašto si od one prve nevjeste tražio da ti pošalje zlatnu maramu, a ovoj drugoj šalješ šaku dukata?

A on im odgovori:

–    Ona prva nevjesta je sretna što je dovode iz male kasabe u veliku varoš da tu provede život, stoga sam od nje iskao maramu. A ova druga je nesrećna i tužna jer se rastaje sa svojim Sarajevom, što iz velike varoši ide u daleku kasabu! Stoga još šaljem ove dukate.

/aura.ba/

Komentari

komentara