RAHIN MEZAR U SLADNI KOD SREBRENIKA: ZAŠTITNICA SIROMAŠNIH I GLADNIH

Legenda kaže da je čitavog života u Sladni živjela Rahima. Nije bila bogata, ali je imala plemenito srce, topao pogled i nafakali ruke. Blagoslov slanjaskom kraju

 Ako vas kojim slučajem put  nanese prema Srebreniku, davno opjevanom kroz strune saza i violine, u Sladnoj će vam u oči upasti nekoliko dječaka i djevojčica kako se, onako kako samo najmlađi znaju, igraju i zabavljaju.

Prilikom naše posjete, sreli smo Elvisa, Ajdina, Ernu, Senada… Vele, tu dolaze da se zabavljaju u prirodi, ali i da putnike namjernike odvedu do Rahiminog mezara, gdje narod više od tri stotine godina navraća da se duhovno nahrani i napoji. Neko ih pomiluje, daruje osmijehom, blagoslovom ili zahvalnošću, a neko, opet, novčanicom ili bombonom. „Rahimino turbe“, po narodnom predanju, štiti Srebrenik od nesreća i zla.

                  Legenda o siromanu

„To je i historija potvrdila – kaže Ramiz Medenjaković, čovjek koji brine o „Rahiminom mezaru“. Penzioner je. Radio je kao zidar u Njemačkoj. Iako je nepokretan, sa svojim sinom često dolazi, prouči Fatihu Rahimi i uredi okolinu.Priču o ovdašnjim turbetima nastavlja:

„Sva tri srebrenička turbeta štite ovaj kraj. „Rahin mezar“ ovaj grad štiti sa istoka i sjevera, turbe u Čanićima sa zapada i sjevera, a turbe na Špionici je zatšita sa juga. Sva tri turbeta su nastala u isto vrijeme, krajem 16 ili početkom 17. stoljeća. Od tada Srebrenik ne zna za belaje, bez obzira na prirodne ili ratne katastrofe. Nekako je uvijek prolazio netaknut.

Čak i u vrijeme posljednje agresije na BiH, Srebrenik je veoma brzo okončao ratnu priču i agresorsku artiljeriju i pješadiju udaljio daleko. Kako nema pisanih tragova o gradnji turbeta, ostala su samo narodna predanja o ovom mezaru. Ona se prenose s koljena na koljeno.

U Sladinoj je živjela žena po imenu Rahima. Bila je omiljena i poštovana. Bilo je dovoljno da progovori, pa da čovjeku skine teret sa srca i pleća. Predanje kaže da je imala ljekovite ruke i da je znala „iz mrtvih vraćati insana u život“. Djecu je spašavala od najtežih bolesti, posebno od trbušnog tifusa i crvenog vjetra.

„Jednom prilikom Rahima je otišla pomoći nekom siromahu Mehagi. Imao je sedmero djece, a malo zemlje. Dvadesetak dunuma. Te godine je zavladala velika suša, kukuruz se svio, pšenica spržena, stoka uginula, a beg, kod kojeg je radio, tražio svoju najamninu. Došlo mu do guše. U tim teškim trenucima na njegova vrata je pokucala Rahima. Zamoli siromaha i njegovu ženu da joj daju bar komadić prohe. Bila je puno gladna. Na to će siromahova žena da imaju u dnu sanduka nešto malo brašna i da im je to sve što imaju.

„Grehota je gladnog i žednog odbiti s vrata. Napravičemo prohu, pa vljda će se Bog smilovati i na moju djecu – prozborila je siromahova žena i krenula prema načvama.

„Idi, bona, u kuću. Pun ti je sanduk brašna, imaš i cukera (šećera). Bogati, napravi mi to s mlijekom. U štali ti je deset krava – nato će Rahima. Blehnula žena u Rahimu. Ništa joj nije jasno. Pomalo je strah od tih priča. Svašta joj palo napamet. Ipak, krene prema sanduku za brašno. On do vrha put kukuruze. Iz štale su krave rikale. Presretni ljudi su počeli blagosiljati Rahimu i zahvaljivati joj.

„Zahvalite se dragom Allahu jer ste čestite i plemenite duše, bez harama – govorila je Rahima. Za čudo neviđeno čuo i beg, koji je zulumćario Mehagu i njegovu porodicu. Odluči da otme Rahiminu dobrotu, ali nikako da dođe do njene kuće. Krene sa desetinama vojnika i taman kada priđu kući, neka nevidljiva sila ih odbije, vrati, natjera u bijeg ili im konje razjari.

                       Ime od milja

Zanimljivo je da je Rahima u Sladnoj živjela sama, obrađivala je šest dunuma zemlje i imala je dvije krave. Ali, narodu je dijelila i šakom i kapom. Bila je džommet ruke i merhametli srca.

„Ona je dala blagoslov i za slanjanski kraj. Nije slučajno da je Sladna najberićetnije, najbogatije i najveće naselje u Srebreniku i okolini. Nikada ovdje nije bilo gladi, neimaštine i nevolja – besjedi Ramiz Medenjaković.

 Nekoliko dana pred smrt, Rahima je pozvala komšije, kazala im da će za nekoliko dana preseliti na Ahiret i zaklela ih da jedni druge pomažu, ne gube vjeru u Allaha dž.š. na dženazu su joj došli poglavari svih vjerskih zajednica iz Srebrenika i okoline, ugledni i imućni ljudi, te sirotinja i bijeda iz cijele BiH, kojoj je pomagala cijelog svog života.

„Rahima nikada nije gledala na vjeru i naciju. Pomagala je svima, bez obzira da li je sirotinja bila musliman, pravoslavac, katolik, ili crni ciganin – priča Medenjaković.

Sedme noći, nakon njene smrti, neka čudna svjetlost je obasjala nebo iznad Sladne, a na mezaru je gorio nur. Obasjavao je mezar i Sladnu ravno 40 dana.

„Tada je narod odlučio da Rahimi podigne turbe.

 Na naše pitanje zašto se zove „Rahin“, umjesto Rahimin mezar, naš sagovornik Medenjaković odgovara:

„Rahimu je narod od milja zvao Raha, pa su zbog toga nazvali ovo turbe Rahiminim. Do „Rahinog turbeta“ je dovedena hair voda. Hadži Mehmed Bećirović je uredio izvorište. Braća Ragib i Muris iz sela Pribava, čija prezimena, nažalost, nismo uspjeli saznati, su nedavno uredila mezar, na kojem je bio čak pao i nišan.

Naš domaćin, ramiz Medenjaković, kaže da ima urađen projekat obnove turbeta  i sređivanja njegove okoline. Ali, negdje je zapelo.

 „Grijeh je i haram na mnogim dušama što se ovo turbe zapušta. Da se narod pita, to bi davno bilo sređeno – sa dosta gorčine će Ramiz.

Bez obzira na sve, „Rahino turbe“ pohode mnogi. Jedni da duhovnu dušu napoje, drugi da pronađu spas za svoje zdravstvene, ljubavne ili porodične probleme, treći da bi saprali grijehe… (aura.ba)

Komentari

komentara