Ruska porodica decenijama živjela u sibirskoj tajgi: Nisu znali za Drugi svjestki rat i krstili se na moderna čuda!

Preživjeli su ekstremne zime u kolibici usred šume.

Sibirska tajga jedno je od najizolovanijih mjesta na svijetu, a osim toga je i vrlo nezgodan teren za putovanje kao i gotovo nemoguće mjesto za život.

Kratka ljeta i duge hladne zime gotovo u potpunosti onemogućavaju nastanjivanje ljudi, zbog čega je tajga u Sibiru jedno od najvećih nenaseljenih područja na svijetu.
Područje od 8,1 miliona kvadratnih kilometara prekriva čak 10 odsto Zemljine kopnene površine, a njeni stanovnici su većinom medvjedi i lisice tokom dana i vukovi noću. Prosječna temperatura iznosi minus 5 stepeni Celzijusa, a rekord je 67,7 ispod nule.

Vjerovatno ste čuli priče o japanskim vojnicima koji su povremeno znali da se pojave iz džungle nesvjesni da se rat završio, ali ovo je još nevjerovatnija priča – o porodici koja nije ni znala da je izbio Drugi svjetski rat.

Nevjerovatna sudbina u neznanju je držala rusku porodicu koja je provela preko 40 godina u pustopoljini Sibirske tajge, a na njih su 1987. naleteli geolozi istraživači.

Saznali su da porodica Likov živi u potpunoj izolaciji decenijama. Oni su spadali u “Stare ritualiste”, ogranak ruske pravoslavne crkve koja se od matice odvojila sredinom 17. vijeka zbog osude reformi, prenosi webtribune.rs. Prije 1936. živjeli su u naseljenom dijelu Rusije, ali kada je jednog od braće ubila sovjetska patrola, otac Likov okupio je porodicu i pobjegli su u dubinu Sibirske tajge.

Nakon tog dana nikad više nisu viđeni.
Preživljavanje u divljini i 40 godina bez soli

Više od 40 godina tako je Karp Likov živio u drvenoj kolibi koju je sam izgradio sa svojom suprugom i djecom, svega nekoliko kilometara daleko od granice s Mongolijom. Kad su odlučili da odu u tajgu bilo ih je četvoro – Karp i žena Akulina, sin Savin i ćerka Natalija.

U divljini je rođeno još dvoje djece, Dmitri 1940. i Agafija 1943. Imali su knjige za molitvu i staru Bibliju, iz koje su djeca naučila da čitaju i pišu.

Jeli su bobice, uzgajali povrće i šili odjeću od tkanine koju su sami pravili. Naučili su kako da love bez pušaka, ali i bez strijela. Kad je Dmitri odrastao, postao je pravi stručnjak za lov, toliko dobar da je bosonog lovio po zimi.

U kasnim 1950-im uslijed izuzetno teške zime porodica se suočila s glađu, a Akulina e razboljela i umrla, ostavivši supruga samog s djecom.
Kad su ih geolozi pronašli 1978. nisu mogli da vjeruju kako je neko preživio u tim uslovima, koji su deljovali srednjovekovno. Uprkos godinama izolacije, Karp ih je ljubazno dočekao i odbio je sve što su mu geolozi nudili, osim soli – koju nisu okusili duže od 40 godina.

Naučnici su ih i informisali – nisu imali pojma da je izbio Drugi svjetski rat, da su ljudi sletjeli na Mjesec, a krstili su se na “moderna čuda” koja su geolozi imali sa sobom. Karp je bio najviše fasciniran, zurio je u prijanjajuću foliju koju su donijeli istraživači.
– Gospode, što je to, staklo je, ali se gužva – čudio se.

Ostala je sama usred ničega

Na jesen 1981. godine, troje od četvoro dece – Dmitri, Natalija i Savin, umrli su u nekoliko dana razmaka jedno od drugog, demonstrirajući i time veliku povezanost. Dvoje je pokosio prestanak rada bubrega, dok je Savin umro od upale pluća.

Geolozi su u nekoliko navrata dolazili u tajgu i nagovarali Karpa i njegovu kćer Agafiju da se odsele kod rođaka koji su živjeli oko 240 kilometara dalje, ali oni su to odbili.

Karp je umro februara 1988. godine, a jedina preživjela ćerka ostala je sama u drvenoj kolibi, prisiljena da se snalazi u divljini.

Komentari

komentara