Trebaju li muslimani slaviti i poštovati Svetog Savu?

Dio moštiju Svetog Save – desna ruka – koja je, kažu, nekim čudom spasena od vatre, nalazila se, sve do 1912. godine, u familiji Čengića u selu Potpeću kod Pljevalja. Po sačuvanom predanju „muslimani iz Hisardžika (kod Prijepolja) iz porodice Kapidžića (Dizdarevića?) odnijeli su iz Mileševe kivot u kome su nekad bile mošti Svetog Save, pa su u njemu potom čuvali voće“.


Sveti Sava, rođen kao Rastko Nemanjić, bio je raški plemić, svetogorski monah, iguman manastira Studenica, prosvjetitelj, književnik, diplomata i prvi arhiepiskop autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Smatra se jednom od najznačajnijih ličnosti srpske istorije i osnivačem srpske crkve koja ga slavi kao sveca. Rođen je između 1169. i 1175. godine u mjestu Ras koje se nalazi u blizini Novog Pazara, a preminuo je 27. januara 1236. godine u Trnovu, u Bugarskom carstvu, pri povratku sa hodočašća u Jerusalimu.

Postoje i zanimljiva svjedočenja (još u šesnaestom vijeku) da Svetog Savu ne poštuju samo pravoslavni nego i narodi „drugog jezika i zakona“, kao i muslimani, najvjerovatnije. Nekoliko stranih putnika, koji su u tim vremenima svraćali u Mileševu, bilježe kako Turci poštuju tijelo Svetoga Save i čine milostinju (Francuz Žan Šeno, 1547), da kaluđeri žive od milostinje „što im ponajviše pružaju Turci koji sveca osobito štuju i jako ga se boje“ (Venecijanac Katarino Zen, 1550), čak se kazuje da Mileševi „veću milostinju daju Turci i Židovi nego li hrišćani“ (Venecijanc Benedetto Ramberti, 1553; Francuz Pjer Leskjim Hronikama grof Đorđe Branković priča kako je neki beg javio turskim vlastima da „Turci vjeruju Svetom Savi i uzimaju znak krsta i pokrštavaju se“. Stoga je bilo naređeno, kazuje se tu dalje, da se spali svetiteljevo tijelo.

Đakon Atanasije, savremenik i hroničar ratnih zbivanja potkraj 16. vijeka, navodi da je Sveti Sava spaljen od Turaka zato što je jedan Turčin bio izliječen na svečevom grobu od bijesa.
I prema narodnoj pjesmi (Sveti Sava i Sinan-paša silni): „Milješevka đaurska je ćaba, / O svecima i svakoj nedjelji, / Tu je mnogo đaurskih hadžija, / Što dolaze te se svecu mole, / Da je tako neka i ostane, / Al sam čuo i ljudi mi kažu, / Da ka svecu idu na klanjanje / Baš i naši Turci Osmanlije, / Ovaj svetac, kažu, čuda čini: / Od slepijeh postaju okati, / Gluvi namah u času pročuju, / Nemima se jezik odrešuje, / Hromima se noge opravljaju, / Maniti se brzo pametuju“.
Strahopoštovanje prema manastiru Mileševi susjednih muslimana, do danas se sačuvalo, piše 1934. prota Stevan Dimitrijević, što je za ovog autora, istovremeno, i dokaz (uz druge) da povod za spaljivanje Svetog Save (u 1594. godini) nije nikako mogao poteći od njih. I po mišljenju Tihomira Đorđevića „narod je, bez obzira na vjeru, gledao u Svetom Savi narodnog sveca.

„U tome nisu činili izuzetak ni muslimani. Sa njegovim spaljivanjem oni nisu imali nikakve veze. Ovo poštovanje Svetog Save – kazuje se tu dalje – moralo je izazvati sablazan kod službenih predstavnika turske vlasti. Oni su zato učinili da tijelo bude odneseno i spaljeno“.

I Milenko Filipović ističe da je kult Svetoga Save bio veoma jak i među muslimanima, pa je otuda jedan od važnih uzroka što su Turci spalili njegovo tijelo bilo baš to veliko poštovanje koje su mu ukazivali muslimani.
Na obližnju Savinu vodu – izvor iz stijene koji je, po narodnom vjerovanju, potekao na svetiteljevu zapovijest – muslimani su oduvijek dovodili bolesnike (o čemu sredinom 19. vijeka svjedoči i ruski konzul Aleksandar Giljferding), pa i danas to čine, a za nemoćnije nose vodicu kućama, pa ih njome zapajaju, umivaju i kupaju.

Stanovnici Hisardžika, muslimanskog sela nadomak Mileševe, rado su se odazivali na manastirsku mobu u vrijeme kosidbe, žetve i drugih radova. Bilo je i drugih znakova pažnje; pred manastirskim mostom na Kosaćanki Hisardžani bi sjahali s konja i, tek, ostavivši manastir za sobom, ponovo pojahali („naši su nam stari kazivali, da ovako radimo i da manastir kao svoje čuvamo“).

I u susjednom Prijepolju muslimani su rokove (vade) računali sve po pravoslavnom kalendaru, rado su svraćali litiju da prođe kroz njhova imanja, nagrađujući za to monahe, a oni koji pčelare odvajali bi po malo voska za manastir. Za vrijeme turske vladavine u ovakvim slučajevima govorili bi: „Država je naša, ali je zemlja srpska i zemlji smo zavetani“.

Pa i dio moštiju Svetog Save – desna ruka – koja je, kažu, nekim čudom spasena od vatre, nalazila se, sve do 1912. godine, u familiji Čengića u selu Potpeću kod Pljevalja. Po sačuvanom predanju „muslimani iz Hisardžika (kod Prijepolja) iz porodice Kapidžića (Dizdarevića?) odnijeli su iz Mileševe kivot u kome su nekad bile mošti Svetog Save, pa su u njemu potom čuvali voće“.

„Ovaj drveni kovčeg nalazi se danas u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja i „nije mnogo star“ – tvrdi Sreten Petković.
Opet po svjedočenju prote Stevana Dimitrijevića „u Gusinju i njegovoj nahiji Srbi strogo svetkuju Svetoga Savu, pa i muhamedanci poštuju ime njegovo zbog čudesa koja je, po pričanju, tamo učinio, kao s Plavskim Blatom, izvorom Cijevne i svojim Počivalom“. Tamo se vjeruje i to da je on naučio orača da „goni brazdu s obje strane njive i tkalju da potku provlači s jedne i druge strane“.

Ova pojava je poznata i kod drugih naroda. Heroji civilizatori odnosno sveci civilizatori, a tako je prevashodno bio shvaćen Sveti Sava, centralne su ličnosti najraznovrsnijih predanja ovog tipa. Kao putujuće božanstvo – grčka predanja o bogovima puna su tih primjera – Sveti Sava obilazi srpske zemlje, zavodi red i uči narod raznim umijećima („zna sve zanate“), što upućuje na zaključak da je na njega preneta uloga staroslovenskog boga Daboga, odnosno Hermesa i Vodana.

U mnogim krajevima ima naziva Savina voda, jer se vjeruje da je te vode (kao i mnoga planinska jezera) otvorio Sveti Sava udarivši štapom – štakom (njegov nerazdvojni atribut) o zemlju ili kamen, a to je, opet, starozavjetno predanje vezano za Mojsijevo ime. I za Hrista se govori da „iz kamena istoči vodu i napoji žedne ljude“. Tu svoju moć Bog je prenio na svoje svetitelje i ima na hiljade izvora za koje se vjeruje da su ih otvorili svetitelji božjom milošću. I danas su to mjesta molitve i iscjeljenja za vjernike i inovjerne.

No, kult Svetog Save nije živio samo u narodnom predanju, on se – što je dosadašnjim istraživačima izmicalo – čuvao i u pisanoj književnosti. Riječ je o pjesmi Poziv na vjeru Muhameda Hevaije Uskufije. Ovaj pjesnik sa dva pseudonima Hevai (ili Havai) i Uskufi – rođen 1601. godine kod Donje Tuzle (Dolno Solan, kako sam kazuje), po mnogo čemu je jedinstven u južnoslovenskoj literaturi; begovskog porijekla i visoko obrazovan pisao je i pjevao, poput svoje bosanske sabraće, na orijentalnim jezicima (turski, arapski, persijski), ali je poznatiji kao aljamiado (alhamiado) pjesnik.

U pomenutoj Hevaijinoj pjesmi Poziv na vjeru (naslov je dao neki od kasnijih prepisivača) koja je, smatra se, jedna humana poruka srpskim pobunjenicima da se vrate mirnom životu – ili, kako bi se to danas reklo, poziv na suživot – ima mjesta i za Svetog Savu:

„Nek ne čini silu, slavu (tj. Slavenu odnosno hrišćaninu), / Ne priliči nek se lavu (tj. ne priliči niko lavu), / Nek u(z)nade (spoznati, upoznati) Svetog Savu! / Hod’te nami vi na viru!“

Osuđujući nasilje nad jednokrvnom braćom – „Otac jedan, jedna mati / Prvo bi nam valja(l) znati / Jer (lokalni izraz u značenju zašto) ćemo se paski klati / Hod’te nami vi na viru!“ – Hevaija, rekli bismo, upućuje muslimane na svetosavsko učenje računajući na neosporni autoritet ovog svetiitelja, budući da je za obje konfesije Sveti Sava bio prije svega čudotvorac i učitelj, poput nekadašnjih heroja civilizatora.

Ima, doduše, i suprotnih tumačenja; naime, da je u pjesmi riječ o pozivu sunarodnicima drugih konfesija da prihvate islam.
Treba, svakako, naglasiti da je Hevaija, pjesnik čistog, lako razumljivog i turcizmima nenatrunjenog jezika, bio tipičan predstavnik islamskog mističnog pjesništva, a zna se da su sufijski (mistični) redovi najviše doprinosili stvaranju snošljivih odnosa među raznim vjerama u Osmanskom carstvu.

Najzad, Molitva, jedna od Hevaijinih pobožnih pjesama, mogla je i tada, a može i danas, kako to ističe Muhamed Huković, „poslužiti svakom vjerniku, pripadniku bilo koje religije. Kao da je pisac namjerno izostavio sve odrednice koje bi Molitvi davale uzak konfesionalni karakter i oduzele joj univerzalnu primjenu“ („Bože jedini, ukaži da među nama ne budi opačina, ni laž, ni nevira. Kako si od jednog kolina stvorio, onako na brastvo utviruj, ne po viri od istoka i zapada, sa svoje strane svojoj milosti i rodu i prijateljem po putu sastavi“).

Najzad, i pozivanje na Svetog Savu upućivalo bi na Hevaijinu snošljivost, smisao za suživot i pomirljivost, što je još davnih dvadesetih godina minulog vijeka isticao i Hamza Humo. (Peščanik.net)

Izvor Savina voda

 

Komentari

komentara