Tretman kod psihijatra preporučuje se svima koji pate od nekog oblika depresije, anksioznosti ili ovisnosti: Ljekovita moć razgovora kod tuge, tjeskobe i strahova

U ovom prilogu govorimo o ulozi psihijatrije kod najčešćih mentalnih bolesti, onih koje se tiču osjećanja i raspoloženja. Mentalne bolesti koje ugrožavaju emocije i raspoloženje zbirno se zovu afektivnim poremećajima ili poremećajima raspoloženja, a njihova glavna posljedica je da čovjeka čine nesretnim. Imajte uvijek na umu da potreba za psihijatrijskim liječenjem ne znači da ste duševno poremećeni. Naprotiv, možete biti brilijantno intelegentni i potpuno svjesni svega što se događa u vama i oko vas, a da vam ipak treba psihijatrijsko liječenje

Mnogi ljudi kod nas zaziru od psihijatra više nego od zubara i vađenja krvi, a sve zbog neznanja i predrasuda. Međutim, psihijatrijski je tretman sasvim bezbolan, često poboljšava kvalitet života, a ponekad i spašava život. Psihijatrija je medicinska specijalizacija koja se bavi mentalnim bolestima, a glavni joj je cilj ublažavanje mentalne patnje i poboljšavanje mentalnog blagostanja. Kada kažemo „mentalne bolesti“, mislimo na bolesti živčanog sistema i njegovih funkcija, emocija, raspoloženja, volje, mišljenja i dr.

S obzirom na to da se zbiva u mozgu i drugim dijelovima nervnog sistema, mentalne bolesti su u osnovi tjelesne i biološke, kao i bronhitis, upala pluća ili dijabetes. Razlika je u tome što mentalne bolesti uzrokuju simptome na psihičkom planu jer pogađaju moždane centre za osjećanje, raspoloženje, pamćenje i intelekt.

Mentalne bolesti koje ugrožavaju emocije i raspoloženje zbirno se zovu afektivnim poremećajima ili poremećajima raspoloženja, a njihova glavna posljedica je da čovjeka čine nesretnim. Važno je napomenuti da afektivni poremećaji nisu psihoze, dakle od njih čovjek ne postaje mahnit ili lud. Za razliku od poremećaja raspoloženja, druge mentalne bolesti poput šizofrenije ili demencije uglavnom ne čine pacijente nesretnim, već narušavaju njihove intelektualne sposobnosti – opažanje, rasuđivanje i pamćenje.

Bolesti koje utječu na rapoloženje i emocije jesu depresija i anksioznost, od kojih svaka ima nekoliko obilka i intenziteta. Također, depresija i anksioznost mogu se pojaviti istovremeno kod iste osobe.  Kod depresije glavna emocija je tuga, a kod anksioznosti strah.

Tko je kandidat za psihijatra?

Odlazak liječniku ključni je i najvvažniji potez koji možete povući osjećate li depresiju ili anksioznost. Ako vam je potrebna psihijatrijska pomoć, to najčešće ne znači da  ste “ludi“, već da ste nesretni. Daleko najveći broj psihijatrijski pacijenata nije “lud“ čak ni u onom narodnom, a kamoli u stručnom smislu, jer depresija i anksioznost nisu bolesti koje narušavaju intelektualnu funkciju – osim u iznimnim slučajevima.

U razvijenim zemljama poput SAD-a i Evropske unije tabu odlazaka psihijatru ili uzimanju antidepresiva odavno je razbijen, tako da su se te teme probile u popularne zabavne emisije kao „Larry King Live“ i tv-serije poput „Obitelji Soprano“ ili filmova „Analiziraj ovo“. Kod nas su predrasude o psihijatriji, depresiji i anksioznosti posljedice neznanja i bešćutnosti te govore mnogo više o onima koji gaje te predrasude, nego o oboljelima.

Imate li potrebu za psihijatrijskim liječenjem, potrebno je da mu se podvrgnete neovisno o tome što vi mislite o njemu ili šta će o vama misliti okolina. Neliječena depresija ili anksioznost ima mnogo gore posljedice od bilo kakve reakcije neupućenih i primitivnih komšija, rođaka ili saradnika. Ne postoji baš nijedan razlog zbog kojeg biste trebali odustati od odlaska psihijatru, ili nekome opravdavati svoj potez. Imajte na umu da je stid jedna od posljedica poremećaja raspoloženja te da će s vremenom blijediti kako vaša terapija bude napredovala.

Kako liječiti raspoloženja?

Iako je danas poznato da su depresija i anksioznost biološka stanja mozga, a ne pacijentova iluzija ili umišljeno stanje, psihoterapija zadržava važnu ulogu u tretmanu spomenutih tegoba. Depresija i anksioznost liječe se nekolicinom metoda, od kojih se većina može i kombinirati. Lakše oblike tih bolesti mora biti u stanju prepoznati i liječiti već i liječnik opće prakse, dok je za umjereno teške i teže oblike neophodna pomoć psihijatra specijaliste.

Glavne metode liječenja tih zdravstvenih smetnji su biološke i  psihološke. Prve prije svega uključuju psihofarmake – lijekove za živčani sistem, ali i električnu stimulaciju mozga i magnetsku terapiju, koje su se pokazale izuzetno uspješnim i bezopasnima kod najteže depresije.

Nakon pregleda, koji obavezno uključuje razgovor s vama, specijalista će vam odrediti terapiju, koja je uvijek bezbolna i koju je lako i jednostavno primijeniti. Zavisno od trajanja i intenziteta tegoba može vam propisati terapija psihofarmacima, to jeste lijekovima s učinkom na živčani ssitem. Bez obzira na to jesu li vam propisani psihofarmaci i, eventualno, dodatna ljekovita sredstva u obliku vitamina i minerala, psihijatar vam može preporučiti psihoterapiju. Nju može provoditi i psiholog, dakle osoba koja nije liječnik, ali također ima licencu za pružanje psihološkog tretmana osobama koje pate od mentalni bolesti.

Većina psihoterapijskih tehnika osmišljena je prije nego što je biološka narav depresije i drugih poremećaja raspoloženja postala očigledna, te prije nego što su proizvedeni djelotovorni lijekovi protiv depresije.
Treba znati da psihoterapija može biti korisna zbog dva temeljna razloga: pdršku koju pacijent prima od psihoterapeuta te zbog konkretnih i praktičnih savjeta koje mu terapeut može dati. Evo najpoznatijih i najuspješnijih tehnika:

1. Spoznajno ponašanje  
Kognitivno-bihevioralna ili spoznaja ponašanja terapija zasniva se na pretpostavci da su depresivnost i anksioznost posljedice duboko ukorijenjenih, pogrešnih, obično negativnih predožbi pacijenta o samom sebi i o svojim životnim okolnostima. Recimo, osoba o sebi misli da je loša, nepoželjna i bezvrijedna, ili da će njeni planovi obavezno završiti nesretno.
Terapeut pokušava pacijentu pomoći da razotkrije svoje “pogrešne predstave” te ih zamijeniti ispravnim. Također nastoji utvrditi pacijentove pogrešne postupke i ponašanja koja izazivaju ili pridonose afektivnom poremećaju, te pomoći mu da se pozabavi ugodnijim aktivnostima i okrene zdravijem životnom stilu.

Na prvi pogled, teorija na kojoj je zasnovana ta terapija djeluje vrlo logično, posebno ako ste laik i ako sami nikad niste patili od poremećaja raspoloženja. No problem nastaje kada osoba oboli od depresije ili anksioznosti, a nema nikakve poremećene predstave o sebi i životu. Naprimjer, ako pojedinac  ima stvarne nedostatke, doista živi u teškim životnim okolnostima, i tog je bolno svjestan, njegove negativne predstave nisu nimalo pogrešne. I obratno, milion ljudi imaju netačne spoznaje o sebi i svom životu, a pri tome  ne obolijevaju od depresije i anksioznosti.
Na kraju, neki koji boluju od afektivnih poremećaja uistinu imaju pogrešne spoznaje, iskrivljene stavove i poremećeno ponašanje, no to su uglavnom posljedice i simptomi bolesti, a ne njeni uzroci. Naime, ne postoje nikakvi uvjerljivi dokazi da bi premećene predstave prethodile depresiji, dok je s druge strane uobičajeno da nestaju ili se ublažavaju nakon početka terapije antidepresivima, elektrostimulacijom ili nekom drugom biološkom tehnikom.

2. Interpersonalna terapija
Interpersonalna terapija smatra da su najčeši uzroci depresije poremećeni međuljudski odnosi, unutar bračne zajednice, šire porodice i društva. Ta tehnika osposobljava pojedinca za lakše snalaženje u društvenim situacijama tako što pacijenta uči društvenim vještinama. Dakle, uspostavljanju, razvijanju i održavanju zdravih međuljudskih odnosa, realnim očekivanjima u vezi, te kako da se nose s teškim životnim situacijama.

Među vještinama kojima uči interpersonalna terapija posebno je važno prikrivanje vlastite osjetljivosti na odbijanje ili uvrede, jer zločesti ljudi vole šikanirati upravo one za koje utvrde da su osjetljivi.
Dok poremećeni međuljudski odnosi zaista mogu biti neiscrpan izvor stresa i stoga uzrok depresije ili anksioznosti, ponekad je situacija obratna. Nesretan brak, sukobi sa rodbinom ili na radnom mjestu mogu biti uzrok poremećaja raspoloženja, ali ponekad i posljedica afektivnog poemećaja koji je postojao već od prije. Taj posljednji sučaj nastaje zbog urođene osjetljivoti živčanog sistema, koji onemogućuje osobi da podnosi uobičajene društvene stresove i uspostavlja normalne odnose sa okolinom.

3. Psihoanalitička terapija

Psihoanalitička terapija, kojoj je temelje postavio Sigmund Freud, polazi od pretpostavke da depresiju uzrokuje nerazriješeni konflikt i trauma iz ranog dijetinjstva, posebno odsustvo roditeljske pažnje ili neuspjeh u pružanju zadovoljstva roditeljima. Psihoanalitičar pokušava depresiju liječiti tako da navede pacijenta da “osvijesti“ pretrpljene traume koje je u međuvremenu “potisnuo“.

Osnovna postavka psihoanalize je vrlo krhka te u svjetlu modernih spoznaja o mozgu zvuči pomalo smiješno. Jeste, istina je da su stresovi pretrpljeni u djetinjstvu vrlo pogubni za živčani sistem zato što mogu izazivati trajnu fiziološku preosjetljivost na stres i hroničnu hiperaktivnost stresnog mehanizma. Međutim, oboljeli se po pravilu vrlo dobro sjeća trauma, ako ih je uopće pretrpio.

Zatim, mnogi ljudi obolijevaju od depresije i anksioznosti bez ikakvih prethodnih ili tekućih stresova, pa psihoanalitičko kopanje po podsvijesti tada nema baš nikakvog smisla. Ako Freud nije mogao znati o genetskom naslijeđu, moderni psihijatri moraju biti svjesni te činjenice.

4. Suportivna ili potporna terapija

Suprotivna ili potporna terapija svaki je oblik psihoterapije čija je svrha pružanje svekolike podrške pacijentu. Različite tehnike psihoterapije mogu imati element potpore kao jedno od sredstava koje pacijentu poboljšava zdravstveno stanje. Suportivni element najvažniji je faktor uspješnosti psihoterapije, važniji i od ponekad banalnih ili neprimjenjivih savijeta koje terapeut daje pacijentu.

Mnogi ljudi koji pate od depresije ili anksioznosti  nemaju skim porazgovarati, a posebno se nekome izjadati. Redovni susreti sa terapeutom pružaju pacijentu osjećaj da se neko o njemu brine i ublažuje mu usamljenost. Stoga dobar terapeut, bez obzira na psihoterapijsku tehniku kojom se koristi, mora pacijentu, prije svega, pružiti društvo, pažnju, razumijevanje, utjehu i nadu, posebno u periodu prije nego što počnu djelovati psihofarmaci, ako su propisani.

Kad se pacijentu “razbistri“ stanje i kad postane spremniji na aktivno sudjelovanje u terapiji, moći će od terapeuta naučiti neke praktične vještine koje povećavaju dobro raspoloženje, naprimjer kako se kvalitetnije ophoditi sa ljudima, kako izbjegavati stresne situacije koje bi mogle pogoršati stanje, kako tražiti ono što želi, kako reći ne i kako se općenito afirmirati u društvu.

SAVJETI

Šta psihoterapeut ne smije govoriti?

Kaže li vam psihoterapeut nešto od slijedećeg, vjerovatno je došlo vrijeme da potražite drugog terapeuta ili promijenite način liječenja.

Nemate razlog biti depresivni/tjeskobni! (Podsjećamo da bolesti ne nastaju zbog “razloga“ već zbog uzroka, a potrebno ih je liječiti neovisno o tome je li uzrok poznat).

Nemojte se živcirati/brinuti (Ova primjedba ima smisla ako oboljelom iznosite neke ohrabrujuće novosti. Pojedinci ne mogu snagom volje izbjeći ili zaustaviti živciranje zbog nečega. Može jedino pred drugima prikriti svoju razdraženost ili uznemirenost, ali to im može samo pogoršati stanje).

Živciranje vam neće pomoći. (Ovo zvuči kao kad bi neko rekao osobi sa povišenim pritiskom da joj “povišeni pritisak neće pomoći“.  Riječ je o spontanim i nevoljnim reakcijama o posljedicama nečega pretrpljenog, a ne o radnji koja ima neku svrhu. Živciranje nije postupak kojemu neko namjerno pribjegava, nego stanje u kojemu se osoba našla zbog podraženosti stresnog centra u mozgu. Isto vrijedi i za savjet “plakanje vam neće pomoći“).

Mislite pozitivno (Da li bi ste osobi koja boluje od dijabetesa rekli lučite više inzulina? Jednakog smisla ima reći depresivnom ili anksioznom bolesniku da pozitivno misli. Naime, i jedno i drugo zavisi od metaboličkih procesa u organizmu na koje nemamo svjesnog utjecaja. Pozitivne misli će same doći kada osoba počne reagirati na terapiju).

Ne budi tako osjetljiv (na stres) (Ovo je kao kada biste rekli dijabetičaru da ne bude osjetljiv na šećer, ili alergičnoj osobi da ne bude alergična na pelud, kućnu prašinu i sl. Zato treba potražiti boljeg terapeuta).

Morate se suočiti sa svojim strahom i životom. (Suočavanje znači izlaganje stresnim okolnostima. Kao što se svjetloputi ne smiju izlagati sunčevim zracima bez zaštite i kao što osoba sa osteoporozom ne smije hodati po skliskom terenu, tako se depresivan ili anksiozan bolesnk ne smije izlagati jakom stresu).

Nemojte sve shvatati preozbiljno! (Afektivni poremećaji ne nastaju zato što neko sebe shvata više ili manje ozbiljno, pa je ova primjedba sasvim neumjesna. Ljudi sebe ne shvataju ozbiljno, nego bol koju trpe, jer bol – boli i stoga privlači našu pažnju. Kad počne djelovati terapija, i bol će da se ublaži.

Nemojte gledati sve crno (Niti čovjek može silom postati optimista, niti je tačno da crn, pesimističan pogled na život uzrokuje depresiju ili anksioznost. Upravo obratno, depresija i anksioznost uzrokuju pesimizam kao jedan od svojih simptoma. Uz ispravno liječenje, blijedit će pesimizam ili će barem uzrokovati manju duševnu bol).

Od sezonske do postporođajne
Tretman kod psihijatra preporučuje se svima koji pate od nekog oblika depresije, anksioznosti ili ovisnosti. Provjerite njihove simptome i nijanse uzimajući u obzir da jedna osoba može istovremeno patiti od nekoliko poremećaja.

Različiti oblici depresije obuhvaćaju različite nijanse i intenzitete tuge. Izraz klinička depresija označava depresiju dovoljno tešku da zahtijeva liječničku pomoć. Depresija može biti blaga, umjereno teška i teška, koju nazivamo i velikom depresijom. Može biti jednokratna, ponavljajuća i hronična.

Što se uzroka tiče, depresija koja je nastala zbog stresa naziva se reaktivnom ili psihogenom, dok se depresija koja se pojavi bez vanjskog prstiska naziva endogenom, to jest prouzrokovana unutranjim uzorcima, dakle genetski naslijeđena.

Atipičnu depresiju obilježava pojačana osjetljivost na uvrede ili odbijanje u društvu, osciliranje raspoloženja zavisno od spoljnjih utjecaja i podražaja, zatim težnja za slatkom hranom, potreba za dužim spavanjem.
Melanholična depresija je težak obilk depresije pri kojoj pacijent gubi svaku sposobnost uživanja, nema energije ni apetita, brzo mršavi, vrlo je uzrujan i uznemiren, budi se barem dva sata ranije od inače i ujutro se osjeća lošije.

Katakolična depresija najteži je oblik depresije, pri kojoj je osoba od duboke patnje potpuno nepomična ukočena ili kao u transu. Takav se pacijent ne može brinuti o sebi, te mu je neophodna hospitalizacija.
Sezonska depresija najčešće nastupa u kasnu jesen, a uzrok joj je smanjena količina dnevnog svjetla. Pretpostavlja se da manjak svjetla osjetljivim pojedincima remeti normalne biohemijske procese u mozgu, suzbijajući izlučivanje serotina ili potičući izlučivanje melatonina. Najčešće se liječi svjetlosnom terapijom, mada neki bolesnici uzimaju i antidepresive.

Postporođajna depresija nastaje kao posljedica dvaju faktora: napora koji podrazumijeva trudnoća i sam porođaj te složenih hormonskih promjena u organizmu nakon okončanja trudnoće. Oko 15 – 20% žena doživi taj oblik postporođajne depresije, a do 80% žena osjeća se potišteno, tjeskobno te razdražljivo nakon porođaja.

Strahovi, tjeskoba, anksioznost…
Anksioznost doslovce znači tjeskoba, ali obuhvata brojne nijanse straha: bojazan, strepnju, fobije, prisilne misli, stidljivost, paniku, razdražljivost i dr.

Opsesivno–kompulzivni poremećaj ili obuzeto prisilni poremećaj sastoji se od hronične tjeskobe ili straha koji oboljeli ublažuje određenim radnjama. Naprimjer, strah od zaraze navodi osobu da stalno pere ruke, strah od nesreće potiče čovjeka da se vraća u stan i provjerava da li je ugasio plin  itd.

Panični poremećaj je nagla navala duševne boli, obično intenzivnog straha, uz ubrzan puls, zadihanost, glavobolju, mučninu i dr.

Socijalna anksioznost ili patološka stidljivost izaziva duševnu bol bilo pri susretu s nepoznatim osobama i većim brojem ljudi ili već pri predviđanju i iščekivanju takvog susreta.

Stresni poremećaj može biti akutni, a pojavljuje se ubrzo nakon petrpljenog stresa, ili posttraumatski (PTSP), koji nastupa nakon nekog vremena. Simptomi su razdražljivost, nesanica, poremećaji apetita, potištenost, navale sjećanja itd.

Anoreksija je poremećaj koji uglavnom pogađa žene, a uzrokuje hroničan osjećaj pretilosti i patnju zbog nezadovoljstva vlastitim izgledom te posljedično izbjegavanje jela ili odsustvo apetita.

Bulimija je, također, povezana s predstavom o vlastitoj prekomjernoj težini, a očituje se kroz faze prejedanja te namjernog povraćanja ili korištenja laksativa.

Kako izabrati tretman?
Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti – terapija lijekovima ili psihoterapija – veoma je teško odgovoriti bez poznavanja određenog pacijenta. Postoje ljudi kod kojih psihoterapija djeluje bolje, a koliko će djelovati na svakog pojedinca, gotovo je nemoguće predvidjeti.
Srećom, nije neophodno birati između ove dvije vrtse terapije, jer se one mogu provoditi istovremeno. Dokazano je da kombinovani tretman daje najbolje rezultate u liječenju depresije i anksioznosti. Zato je preporučljivo liječiti se na oba načina – ako sebi možete priuštiti kvalitetnog terapeuta.
Vodite računa da je psihoterapija koja se vodi preko zdravstvenih zavoda često površna zbog velikog broja pacijenata po ljekaru i kratkotrajnosti seansi, koje su po pravilu ograničene na pola sta. U praksi je „socijalnom“ psihijatru teško dovoljno brzo popamtiti životne priče pacijenata, a kamoli se uživjeti u njihve tegobe i dati im prikladan savjet. Stoga su psihofarmaci pouzdaniji kao terapija prvog izbora, jer lijekovi će uvijek obavljati svoj „posao“, dok psihoterapijom dopunite svoju terapiju onoliko koliko sebi možete priuštiti. Ni svaki lijek nije jednako učinkovit kod svakog pacijenta.
Isto vrijedi i za izbor pojedine tehnike psihoterapije. Najprije treba znati da je psihoterapija djelotvornija kod blaže  i umjereno teške depresije ili anksioznosti, te je kod takvih stanja djelotvornost psihoterapija i lijekova približno jednaka. No kod težih i hroničnih oblika depresije ili anksioznosti, lijekovi su bitno uspješniji od psihoterapije.

Drugo, na psihoterapiju bolje reagiraju osobe koje su kooperativne već na pozitivnu sugestiju, zatim one koje su usamljene pa im susret sa terapeutom osigurava dozu druženja, te one koje imaju stvarne i aktuelne životne probleme pri čijem im rješavanju može koristiti terapeutovo vodstvo.

Ovisnost i depresija
I ovisnost o alkoholu, nikotinu, opijatima ili radnjama kao što su kockanje, kupovanje i seks najuže su povezane s depresijom ili anksioznošću. Ovisnosti se najčešće razvijaju kod osoba koje od ranije pate od poremećaja raspoloženja i otkrivaju da mogu tegobe ublažiti određenim sredstvima ili postupcima. S obzirom da im se stanje popravlja samo kratkotrajno, vraćaju se po novu dozu svoje “droge”, odnosno ovisnosti.

Komentari

komentara