U selu Bančići kod Ljubinja, poznatom po stogodišnjacima: Stoljetni hrast kome nikada lišće ne žuti, niti kada opada

U ovom istočnohercegovačkom selu, poznatom po mještanima koji doživljavaju dugu i zdravu starost, stoljećima zeleni hrast krije tajnu pred kojom i botaničari ostaju nijemi

Vjerovali ili ne, ali na području sela Bančići kod Ljubinja postoji stoljetni hrast čiji listovi nikada ne žute i ne opadaju. Za ovo listopadno drvo, kome je teško procjeniti godine starosti, vezuje se još jedna nevjerovatna zanimljivost: i najstariji ljudi ga pamte da je uvijek istih dimenzija i da se ne da umnožiti. Neđo Turanjanin, 82-godišnji mještanin ovog ljubinskog sela kaže:

–    Otkako pamtim za sebe samo je jedno proljeće nakratko ostao bez lišća. Jedno je opadalo, a drugo odmah počelo listati i zeleniti. Zovemo ga zeleni ili sveti dub!

Šta kaže legenda?

Selo Bančići leži na krševitom području desetak kilometara zapadno od istočnohercegovačke varošice Ljubinja i mnogi znatiželjnici dolaze ovamo da se uvjere u ovaj prirodni fenomen o kojem je sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi pisao dr. Ljuba Mihić, geograf i turizmolog. Zeleni dub je u nekoliko navrata bio predmet ispitivanja stručnjaka, ali niko još nije otkrio pouzdani uzrok njegovog “vječnog” zelenila.

U narodu se vjeruje da bi onoga ko ovaj hrast ošteti snašlo veliko zlo, pa se pravila o nediranju zelenog hrasta već stotinama godina svi pridržavaju. Narod ga smatra svetim drvetom. Neđo Turanjanin priča:

– Sa koljena na koljeno prenosi se predaja koja kazuje da se u proputovanju kroz ovaj kraj pod stablom duba odmarao Sveti Sava, koji se nakon ljetnjeg sna prenuo osjetivši novu snagu u nogama i kazao: “Kad si ti mene svojim hladom odmorio, da Bog da uvijek bio svjež i zelen!’

Selo stogodišnjaka

Svojevremeno selo Bančići je bilo poznato po stogodišnjacima. O tajnama dugog života ovdašnjeg čovjeka hroničari zabilježiše da je početkom dvadesetog stoljeća u 54 domaćinstva bilo više od 500 seljana. Šezdeset i prve, deset dimnjaka više, ali i stotinu duša manje nego li pedeset godina ranije. U istom period preko 90 ljeta živjelo je 115 Bančićana.

Mara Betegalo i Danica Budimčić doživjele su 110, Đuro Samopjan 112, Risto Kalajdžić 113 godina. Miloš Pupić umro je u 124 – oj, a Todor Bukvić u 125 – oj godini. Ljudsku dugovječnost Bančićani su naslijeđivali genetskom linijom, a pored mlijeka i mlječnih proizvoda u njihovoj ishrani dominirali su ječmene čorbe, prijesnac, cicvara, prebjenik, pura, ćerškek, bijeli luk, raštika, repa, med.

Starina Neđo Janjić to ovako pojašnjava:

– Dok nije stigla elektrika možda se živjelo teže, u mraku i među zmijama, ali sigurno zdravije i duže!

Tajna ostaje

Botaničari se slažu da je hrast izrazita prirodna rijetkost jer je u pitanju zimzeleno, a ne listopadno drvo, kakvoj vrsti bi hrast trebalo da pripada. Ali malo je takvih koji mogu razriješiti još neke tajne ovog jedinstvenog drveta. Jedan od mještana je ustvrdio:

– Nikada ispod zelenog duba nije bilo podmladaka da bi se razmnožavao. Bio je jedinka, vječito jedinka, a kao što vidimo i danas je jedinka, uvijek iste veličine, iste dimenzije.

(M. Smajlović/aura.ba)

Komentari

komentara